sub - 14.03.2009

Sve mlađa i najstarija

Krmeljave oči gledaju u parče plavog i krovove. Piči fina muzika sa radija, moj dragi Robi Vilijams. Zašto je pukao, zašto čeka Marsovce i pokeriše bez prestanka...Baš mi je krivo...
Valjda sam našla stan. Mislim, dogovorih da se selim prvog.
Šta dobijam a šta gubim, pitanje je sad...
Ma smiješna sam sebi skroz na skroz. Sa nadanjima, zanošenjima, maštarijama, strepnjama... Najvažnije pitanje: ko će iznijeti i ponijeti veš mašinu????
A dani, kakvi su?
Viteške borbe uz korišćenje neviteških manira. Eto, to su.

čet - 12.03.2009

Šest

Hronično sam premorena i zato već danima ne mogu da se opuštim. Mozak mi radi u bilo koje doba dana, noći. Oko ovoga ili onoga – uglavnom, nema odmora. To zna da izludi. Toliko stvari se nakačilo jedna na drugu, spletke, gluposti, pritisci, problemi...Baš po Marfiju.
Snijeg danas pa bljuzgavica, kiša, ne zna se na šta liče ove nesretne ulice.
A šta je dobro u svemu tome?
Što sam skinula konačno novi album Zorana Predina.
Inače živim u filmu “Dan mrmota“. Moram nazvati dobro jutro onom tipu što je svakoga dana na istom mjestu. I rado bih promijenila kafanu, stalno sam ili u jednoj ili drugoj...

I on. Jedini kojeg sam poštovala tada i jedini kog poštujem i danas.
Zorane...Šest.

uto - 10.03.2009

Zujanje

Oko pet smo sjedjele i pile kafu. Okrenuta put sunca, dozvolila sam u da sija pravo u mene. Kažu, tačka ona između očiju taman je za hranjenje sa njim. Prijalo je. Tada.
I sada. Nema sunca, ali nešto mi prija.
A između i prije od između, e...To se ne može lagano prepričati. To je valjda, život.
Pa me zaboljela glava.
Kad će ovo proći? Padaju avioni, kvare se uređaji, ljudi se ne razumiju...

ned - 08.03.2009

Santa Clara

Smućkala sam Amy (oba albuma), Duffy, Rosin Murphy i Dayhawk. Još kad bi moj muzički imao random opciju. E, ne može. Moraću da prebacim disk u komp pa tako. Ali onda se ne čuje tako dobro, osim na slušalice. Ne može Zorica da uživa u svim tim ljepotama...
Ja sam za stolom koji simulira radnu sobu. Ne znam više šta da radim. Kukala, podmićivala se, kočila se, gušila - nikud od sebe ne mogu. Pa mi je prinijela tanjir sa toplom štrudlom. I, trebam da budem neki karakter. K od karaktera...
Šetalo se, hvatala sam sunce tijelom i aparatom, gledala bube i drveće. Častila se minđušama. Kafom.
Nijesam pametna. Mislim, nijesam ni inače, ali sad je žešće zaglupljivanje u pitanju. Nemam taj ključ, niđe ga.
A jutro počelo u jedanaest. Opet su popovi pjevali pod mojim prozorom. Pitam poslije druga šta je to danas, a on meni – Santa Clara...
Smiješno mi ovo sa osmim martom.
 

pet - 06.03.2009

Jedna od posveta

Toliko je duvao vjetar da sam  jednom trenutku osjetila strah. Vraćam se, idem glavnom ulicom a atmosfera filmska. Odvaljuje se grana i pada, nikog drugog na ulici, čuje je se huka...Pitam, je li ovo neki mladunac od uragana, hoću li sad poletjeti put gore. Kišobran bezbjedno neotvoren odmara u ruci. Zanimljivo, čudno, uzbudljivo. I mokra kao miš.

Za pola sata izlaženje, da se pogleda stan. I opet sjebavanja. Sad je već sitno što sam se opet komplet skvasila, ovog puta sebi ličim na mrtvaca koji hoda. Jer, mjesto koje sam vidjela izgledalo je baš kao da je neko u njemu nekada davno umro i od tada do danas niko nije ništa promijenio, niti dolazio. Ustvari,sama građevina vukla je opasno atmosferom i stanarima, prozorima, vratima, na neka davna vremena. Neka grozomorna. Neke sirotinjske četvrti u kojima je buđ vazduh koji se udiše i odjeća koja dodiruje tijelo. Kupatilo, nadograđeno, koje se sastoji od majušnog lavaboa i wc šolje i tuša pored, ogledala savladanog memlom u kojem se ipak, nije mogao sakriti moj prestravljeni izraz...Pored tebe je baba, ispod tebe je baba, ima osamdeset šest godina...
Vraćamo se Zorica i ja, kisnemo od kiše koja pada ukrivo i vjetra koji duva kako mu se prohtje. Ne progovaramo, nemamo snage.
Ulazim  ovdje gdje sam sada, još koji mjesec, možda. A možda i ne. Osjećaj sigurnosti, tranutni jer drugog inače nema, vraća me malo u stvarnost. Napolju bijesno vrijeme caruje gradom, udara u krov, a moj stančić topao i lijep širi ruke, uzima mene, preplašenu djevojčicu, u zagrljaj.
 I pitam se gdje ću završiti, ko će živjeti u onom mrtvačkom kovčegu i na šta su sve ljudi spremni učiniti drugima i koliko sami podnijeti.
Pitam se...Kad ću ovo napisati...

sre - 04.03.2009

Vedrai?

Neka što blog ne pišem, nego ama baš i ništa drugo. Samo bludim, blejim, u prazno gledam, slušam što mi govore sa mantrom – zaćutite, zaćutite. Gledam u kišu i razmišljam, gledam u djevojčicu koja gazi isključivo po ostacima snijega kog uništavaju kapi kiše. Radujem se što profesor kasni dvadeset minuta, dok ga čekam pojačavam zvuk na plejeru i vedrai, vedrai preplavljuje moju svijest anulirajući sasvim belebetanje nekih tamo.
Život mi odavno nije bio dosadniji. Ništa u stomaku, ništa u glavi, ništa u najavi niti pretpostavkama.
To ubija.
Možda je mazohističko nabacivanje krivice upravo jedina igra koja je preostala. Natezanje do krajnjih granica. Desprerate times call for desperate measures.

pon - 02.03.2009

Kišni početak

Čuvaj se pms - a, dušo moja. Racionalizuj ga i stalno se podsjećaj.

Kapiram da to ima veze sa godinama, hormonima, nekim aktivnostima. I palo mi je na pamet kako bi bilo da sada čitam Siorana, Kjerkegora i Šopenhauera, kao što sam to radila tamo daleko. Pa klepila bih se vrlo, vrlo brzo.

ned - 01.03.2009

Susret sebe i sebe

Jedna jesen, jedan park. I nas tri. Boje piče od žute ka narandžastoj, šušti pod nogama. Od pobacanih plastičnih kesa, pomalo od lišća. Klupa isto nekako raščerupana. Ja skoro pa donijeta na tu klupu. Ni šuplja ni prazna, od prepunosti obamrla. Gušterišem na suncu, posmatram, najviše ćutim. Ona puši. Ja uzdišem. Uzimam prvu cigaretu i povlačim dim. U, kako je prijao taj uzdah i taj izdah. Od tada sam pušač. Jesen bijaše posljednja u tom gradu. I sve je drugačije od tada. Baš sve?

Rekli su da vrime liči, ali to su samo riči...

 

pet - 27.02.2009

Tačka broj dva

Blog mi je došao u san. Već dugo razmišljam nešto. I noćas sam sanjala kako ga zatvaram jer je sve nekako zahvatila svjetska ekonomska kriza, pa i pisanje. I bilo mi teško. Svašta.

Tačka broj jedan je ipak bila teža.