MOJmentalni_kung_fu: 1.2007.

uto - 30.01.2007

Kratki dani iziskuju kratke recenice

Istusirala se i cigaretisem.

Vaya Con Dios pjeva. Tako sam srecna zbog mira koji me ispunjava. Ma, preplavljuje - mozda je izlizano, ali sta ce biti povezano sa mnom nego vodena rijec.

U centru pepeljare je plavi cvijet i na njega pada pepeo. Jel tako preplavljuje otrovni duvanski dim i pluca mene plave?

Cini mi se da cu uvijek biti jedinka a nikad jedno. Kalami lapsus i kalamiti Jane. Svetica i ona druga. Zrela i ona druga.

Objavio mojmentalni_kung_fu u 30. januar 2007 23:57:00 | 6 komentara

Nista vala

Istusirala se i pijem caj od nane. Putovanje je bilo zanimljivo. Nikad nijesam tipkala na cudnijoj tastaturi. A kutija od kompa, tj njegova dusha, to je tek institucija za sebe. Sklopljeno ko zna kako. Moj ujak. Boli me glava.
Objavio mojmentalni_kung_fu u 30. januar 2007 1:12:00 | 8 komentara

Bljuc na moje navike, na mene

Ja sam jedna preumorna budala. Pomenuta sve ostavlja za poslednji tren za uraditi i onda krepa kao mali mish kad ga ukebaju.

Sigurno nije sve spakovano i sigurno cu nesto zaboraviti ali moj kofer ne moze da se pomjeri. Stvarno ne. Ja Blek stijena nijesam. Anyone? Ruksak ide na ledja, to je ok.

Kralj od Itake

Cekale smo barku da nas vrati sa Lustice u Novi. Ovog puta nijesmo uzele povratnu kartu, mogle smo da se vratimo bilo kojim brodom. Ne mora biti onaj sto smo ga jedva stigle jutros...Biracemo.

Gasi se dan. I ljudi se skupljaju polako, u grupicama, ne larma se previse. Danasnje uzivanje u moru polako prestaje, ono ostaje sa sobom, zapitano i velicanstveno, ovog puta, u svojoj mirnoci. Uvijek u to vrijeme milion je ideja u mojoj glavi. Sve istine svijeta, rijeci, ljudi, katastrofe, radjanja i umiranja – prihvatam. Donosi zeljeni mir morsko sjedinjavanje sa kamenom dok se zajedno mreskaju ka sumraku...

Najljepsi brod do sada. Vidjela sam, zove se Odisej. Paznju mi privlaci uokvireni crtez koji vidim u kabini. Nimalo amaterski, prikazuje upravo Odiseja na nekom od njegovih brodova, vjerovatno dok je lutao u potrazi za svojim ostrvom...Bilo je jos detalja, ali taj crtez je zauzeo moje sjecanje, sasvim potisnuvsi ostalo. A brod po sebi je bio divan. Ne nov sigurno, ali ocuvan, mislim veci od svih drugih barki, sav u drvetu i nekako, drugaciji. Mozda zbog samog kapetana, covjeka koji je radio sve. Cudna prilika. Mrsav, sa kosom negdje skoro do ramena, plavi pramenovi, naocare za vid i ispijeno lice. Brada. Zive oci koje se smiju. On se nekako sav smijesio. Nudi pivom. Negdje smo izmedju, jos malo pravo pa put Italije. Ej sefe, kul ti ovaj brod, dobacuje neko. Smije se, i opet nudi pivom...A muzika, prava za sumrak i mirno more, dok se parovi grle a soleri zmure i smijese se.

Okrece se i gleda me. Da, usla sam u kabinu da razjasnim sebi dio misterije. Nesto mi je reklo da treba tako.

I tako smo pricali. Ispade da samo sto rod nijesmo. Znaju se preci i potomci. Zajednicki prijatelji. Cerke skoro moje godiste. I smijeh, smijeh. Ne postoje slucajnosti.

Nema ga cesto jer je ugovorom veza za neki hotel i prevozi samo strance. Ovako odradi, turu, dvije – kako stigne.

`Aj dodji veceras na veliku zurku na onom ogromnom brodu kod mula` - govori mi. Ma hajde, bice super...`

Smijesim se. Ne volim, prevelika je guzva, mlado djelujem, starija sam od Penelope, vjeruj...

Opet sumrak. Svi su brodovi tu, vec i krecu, drustvo je otislo. Ja i dalje cekam...

Isprica mi tu. Cula sam sinoc da je poginuo momak, ne zna se ko je kriv, da li brod na kom je bila zurka ili oni koj isu prevozili ljude do njega...A, da je bas on dio toga, nijesam znala...Zao mi. Ostaje pecat.

Vratih se poslije mjesec dana. Poznata osoba na doku. Ej, prepoznajes li me, pitam.

Osmijeh, zagrljaj. `Pa kako da te se ne sjetim. Jes da si sad zaista crna, nijesi onako bliejda kao prvi put`. Opet smijeh. Poslije toga sjedimo u konobi. Zavrsili i sa gorkim obostranim pricama.

`A ti mala, dosla sasvim sama? Ma kako to?` I tako, ja kafu, on pivo. Jebeno pivo, vazda ono nesto zezne. Njega jes. Ne plovi vise i ne znam kad ce opet...

Stizali su zimske rijeci preko prijatelja – pozdravi onu malu, reci joj da se pazi. Pijana zvanja kad je fjaka. I tako.

Ljetos se ne sretosmo, slabo je dolazio kod Goluba. Bez broda, drugo je. Nije lako.

Zar i to? Plus ostalo...

I fino jutros oko pola cetiri, bila sam budna, naravno – nesto kvrcnu. Zdrava jednica donja se polomila. Nemam pojma sta ni kako. Kazu kucni eksperti, bio ti je napukao zub pa si ga necim isprovocirala.

Kako sam se iznervirala, to niko ne zna. Obozavam moje zube, sve muke podnosim zbog njih.

Ne vidi se defekt jer je nekako otisao unutrasnji dio zuba ali ludim. To se uvijek desava nekom drugom! Dje meni da se polomi zub i to zdrav!!!

Pored toga, to malo vremena sto sam spavala, sanjala sam svasta nesto, glavno je kako mi opada kosa u pramenovima kad god prodjem prstima i ja placem, placem. U sred nekog kafica histericno jecam: Pa sta se ovo desava?

I onda budjenje prerano i gorka spoznaja, ipak se sinoc desilo nesto, riknuo ti je zub mala, a nije otvarala pivske flase, matoris, ko zna sta je sledece. Dobro, ne toliko tragicno ali nesto u tom stilu.

I majka je extra klimaktericno nervozna, otac je klisnuo iz kuce a u mojoj sobi je izbjeglicki kamp djecice i papagaja.

Meni je vazda pet do dvanaest

Fenomenalno je imati ujaka koji je samo sest godina stariji od mene, a ujna pet, isto od mene. Dosao je juce i zajebavamo se kao pravi. Danas sam pogledala skoro pet gb njihovih fotki – i moje lude sestre Milice, sanjacu ih cijelu noc, garant.

Maloprije sam prala vesh, ko mi je kriv kad sve ostavljam za zadnji minut. Oprostice svetac nekrstu.

Umorna sam i peemesicna i zbrckana i u haosu i danas odradila milion nekih stvari. To je bilo sve ono: sjutra cu, sjutra cu.

I ne znam sta jos da napisem, osim da sam prinudjena sjutra se probuditi u jedanaest.

I Shaban Shaulic frizura

Sjecam se kako smo ja i Bilja cuvale dvije krave ili jednu , kako kad. To je bilo dalje od kuce, u stvari, nije se ni vidjela. Mi male, ja dvanaest, ona deset i po. Pocelo da se posivljuje nebo, skupljaju se oblaci, meni crne slutnje u glavi, jadne mi, hocemo li prezivjeti, hoce li nas udariti grom i sve to tako. I one kravice se skupljaju, krenule u sumu da se sklone. Kisa pocinje. I nas dvije sa njom, odmah u plac, kao da je smak svijeta. Pljusak nenormalni...Kud cemo, sto cemo, samo sume i livade okolo, nidje ljudi...Aha, ajmo mi da se zavucemo u lijesku. To vam je onaj veliki zbun sto radja ljesnike. Uvucemo se mi u lijesku i sjedemo na neko kamenje i plus zacepimo usi da nista ne cujemo. Briga me kud su krave i sta rade, brinu i one za sebe. I da, gore je saznanje, shvatanje da je i krave je strah, cim su utekle u sumu, pa kako da se i mi ne prestravimo.

I tako je tutnjelo i pljustalo, mi se nekako zavaravale u nasim ceradicama, skupljene tako – kad, meni se ucini da neko vice. Slonih ruke sa usiju, a ono djed nas doziva. Iskobeljasmo se iz lijeske i presrecne trk kuci. Ispade da nas je on trazio od pocetka pljuska, ali nije pretpostavio da smo u takvom nekom skrovistu...A mogle su zmije, ovo, ono. Zaludu. Cinilo nam se, tu smo sigurnije od prirodnih nemani pred kojima si nemocan. A jos dijete...

Neka konjukcija, neko cudo

Juce stigao Kiril u moj grad. Nije ni Bugarin ni Rus nego orkan. Vrata od sobe su se sama otvarala, prozori jecali, klaparale roletne, cekao se smak svijeta. Tako divno vrijeme za sanjarenje, ususkavanje, knjigu, poljupce, cigar, kucni topli plavi mantil poslije tusiranja. Birajte po zelji. I ja sam izabrala, ono sto mi je moglo biti. Na zalost, ne sve sa spiska.

Samo sam se osjecala kao lav u kavezu, jer bas kad se ne moze vani, tada ocajnicki bih...

Zato sam danas provela sasvim dovoljno sati napolju. I bilo mi je lijepo. A bilo malo sranjce. Tip nas castio pice i ocekuje da mu dam broj telefona. Pa ko ti je kriv sto si mi pridrzao kisobran i ja se zahvalila,zar je to odmah razlog za upucavanje, majku mu. Ne, to sam u sebi rekla a njemu sam, kad je prisao meni i Zeljki, uzvratila : Eto I ja tebe castim pice i sad smo kvit. Nije htio to. Broj nije dobio ali je rekao svoj. Zaludu mu. Ne pamtim.

Na slici je moj novi telefon. Da, prije dva mjeseca sam rekla da ovaj sto sad imam necu mijenjati jos godinu dana. Promijenih dres. Nijesam ja kriva sto je nokia izbacila nesto cemu ne mogah odoljeti, a pozitivni aspekti uticali na oca. Sama nikad ne bih dala ovu lovu. I da, ipak nije rozi, previse je to meni. Presvijetlo.

A ono sto sam sama platila se pokvarilo. Digitalac, srecom, jos pod garancijom. Uh, kako to boli. Valjda bude ok.

Da, sve ce biti u redu

Zazvoni telefon juce nedje oko 19:00. Kad ono, tetka iz Bgd. Ona sa kojom sam najbliza. Obradujem se ja, nesto se nijesmo cule zadnjih dvadeset dana, sto je zaista dug period. Posaljem ja njoj sms, kao sto sam bas i juce, dakle, slala sam joj sms-ove ali nikako nije stizao odgovor, kad ono, ja pogrijesila broj, tj ovaj vise nije kod nje, ima neki drugi...Razjasnimo mi to, i tako pocnemo neku pricu, kad ona meni govori – znas, ja sam se operisala.

Uglavnom, srecom, nije nista ozbiljno, a moglo je biti. Masna izraslina na dojki. Cekala je nalaz nedelju dana. Mogu samo da zamislim kakvih je to nedelju dana bilo.

I meni krivo, jako krivo sto nije rekla. Dosla bih istog momenta,. Ako mi ne bi dali da dodjem, onda bih je zvala, slala joj sms-ove, pokusala da pomognem na svaki nacin koji znam. Bila sma u soku kad mi je to rekla. Dobro, sve je u redu, ali nijedna operacija nije lagana, znam to i sama. Zeljela sam da budem na neki nacin tu. Dok sam se ja zajebavala i sta vec, ona se mucila. Tesko mi je zbog toga.

Dosla je u bolnicu kad sam operisala slijepo crijevo i donijela mi video igricu koju niko nije imao.

Uvijek mi kupovala dukseve, da, koje opet, niko nije imao u mom gradu. To je vrlo bitno kad imas trinaest, cetrnaest.

Sila meni I sestri ruksake za skolu, fenomenalne, I danas se sjecam, njen zeleni a moj zuti, bolji od bilo kojih iz radnje...

Kad sam vec bila u pubertetu, sve knjige i kasete koje su mi trebale, uredno bi stizale iz Bgd...A telefonski razgovori, hrabrenje, povjeravanje, to da ne pominjem. Sve moje tajne, a lagana nijesam bila ni tada, ona je znala. I podrzavala me. Ovo su neke najbitnije stvari kojih se sjecam, a toga ima jos ko zna koliko...

I, kad sam operisala zuch, ona je bila sa mnom, nju sam, pored moje sestre, prvu vidjela, ona me je podizala iz kreveta, razveseljavala me, radila milion onih gluposti koje ti cine bolje... Ej, tetka, uspjela sam da piskim, zamisli. I placemo zajedno na telefon.

I zato mi je bilo tesko, pretesko, sto nijesam bila tu za nju, sto je odabrala da ne opterecuje. Znaci mi jako, I mislim da nikad, nikad, necu moci da joj jednako uzvratim za sve ono sto je uradila za mene tokom svih ovih godina. Hvala onom gore sto je sve ispalo kako treba.

I tako, sinoc sam dugo mislila o sve mu tome. I plakala, prosto me stiglo to saznanje i pustio malo sok. Preemotivna sam, pa sta. Kad mi neko znaci, to je do daske.

Rastavna recenica

Je li ovo neka simbolika?

Kino, gitara, danasnji besmisao i bljesak u njemu

Rijetko gledam teve. U stvari nikad, osim kad se zadesim zbog necega blizu ukljucenog tudjeg aparata. Tako sam danas bila kod Sonje, trebale smo ici zajedno na saucesce kod komsinice, pa sam joj pomagala oko nekih kolaca, ne bi li prije otisle...I teve radi, lokalni popodnevni program. Neki starac sa gitarom, pored voditelja, utisan ton.

Govori Sonja: `Vidi pa ovo je Pupo Tomanovic, on je cijepao karte kad sam ja isla u kino (Sonja je majka Sanjina, ima 50 g). Tu me vec zainteresovalo. Jer, starac je, velim, sa gitarom.

`Eh – nastavlja Sonja, tada se islo na mini Kan, mini Venecija projekcije. Prvo u malom kinu od 17 do 19 sati, pa u velikom od 20 do 22 sata. Nista nijesam propustala...`

Malo kino ne postoji vec petnaest godina, tu je ogromni kich kafic – diskoteka.

Veliko kino ne radi sest godina, svaki izbori masu sa multipleksom ili sa vec. Samo je i spava. A prije nekih sedam – osam, sjecam se kako smo cekali da se skupi desetoro ljudi, ne bi li film prikazali. Uslovi nikakvi, ton ocajan, pa samo entuzijasti...Ali kino je kino. Staro mnogo godina i vidjelo boljih dana, prije katanca, konacnog.

Odjednom, vidim, stari pocinje da pjeva. Pojacavam ton i totalno se gubim. Neka talijanska kancona, on sa gitarom, odijelo neko i kravata, njegova bijela kosa...Pjeva nekom mini Kanu i Veneciji sto su pohodili moj grad prije trideset, cetrdeset godina. Vanvremenski, cudesno, ne znam, jos sve takve riejci da se iskoriste ovdje, ne bi priblizile moj dozivljaj. Divno je otpjevao nekoliko pjesama..Nevidjeno uzivanje.

A danas, dvije su mogucnosti. Ko ih nije jos uvijek zapamtio, evo. Kafana ili butik. I to glupe kafane. Eto zasto sam uvece doma. Preko dana I nekako. Danas smo otkrile novo mjesto, jos nije fuj. Kamen, Gibo i Oliver. Ali bioskop vise ne radi.

O blogu, itd

Meni se sad prispavalo. Znam program. Odkuntati do jedan i onda blejati do sest.

Internet je blago za one koji istrazuju, za one koji rijecima se bave. Forume nikad nijesam pretjerano gotivila. Prosto, kazem misljenje o ponecemu, nije mi do preganjanja, objasnjavanja. A ljudi su vecinom samo zato tamo. Neko zivi za kreativnu raspravu, najlaganije da se izrazim. A mene boli dupe, bas, zasto Marko voli Azru a Janko Ekv, pa ko je bolji pjevac ili autor, itd. Samo bezveze naveden primjer, jer upravo ide `Obrati paznju na poslednju stvar`...

I, blog sam jedva docekala. Neki moj poligon, teren, dje nema previse objasnjavanja, glavno je da je autoru jasno, hahaha. Uzas. A opet neko to vidi, necenzurisanu mene. Tako je bila pocetna zamisao. Sad mrvu cenzurisanu, jer me cita sira i dalja rodbina, pola grada mozda, hahah. Ono cega nema na blogu, vjerovatno i onako ne bih tu stavila. Najcesce. Moze sve da se zna. Osim onog sto ne moze, zar ne...Vala dajem materijala kao malo ko...

Odmaganje se sastoji u tome da bih mozda neku od ideja pretocila u mnogo zanimljivije da nema njega. Onda bih se ozbiljnije bacila na pisanje, ne bih zavrsavala za pet minuta kao da me djavoli gone. Ma, to sad mislim a ko zna jesam li u pravu. Nekad nista ne znam bas zato sto previse znam. Ozbiljno. Mozda alibiram. A mozda i ne. Nemam nista sacuvano i svaki put kad nesto malo rikne blog, prestravim se, i kazem – e, cim proradi ima da iskopiras sebi sve bitno...Djavola. Ovo je moja vjezbanka, mnogo mi je lakse tipkati, nego pisati, kako sam to radila do prije nekoliko godina. Sjede nedje one sveske i rokovnici i u njima pisano svasta i prekrizivano, dodavano, upitnici, cuda razna...Iskrsava mi u glavi fotka – sjedim na krevetu i kucam na pisacoj masini, 96-ste...Smijesim se, sada...Uvijek mi je to bilo lakse od samog pisanja olovkom, a znam milion ljudi kojima je ovo vjestak totalni...Meni ne, nego blagoslov, tehnologijo, volim te.I tako, danas je, vec, laganije. Samo da ne ode server :).

Razna sam ovdje, zaista mi se nekad ucini da vise osoba pise moj blog. Jedna se bavi dnevnim desavanjima, druga kontemplira u ranu zoru, treca pise price, cetvrta prica sama sa sobom...Malo li je?

I nikad mi nije palo na pamet da otvorim za svaku od njih poseban blog, niti imam drugi, niti pisem na bilo kom drugom servisu. Samo jednom ono crnilo kad je bilo, djelic mene je pomislio, samo za tu, najgoru. Ali ne. Onda krijem od sebe. I varam. Isto sebe. Jer ovo pisem najprije zbog, opet, SEBE.

Januarsko kasno proljece, pomalo i ja nabiram vjedje. Hhahah, ne znam odakle mi ovo iskoci...

Jos uvijek se protezem i pribiram. Juce sam se cak probudila u 12:45 i blago zacudila ukucane mi. Pa kako tako to, sta ti je, jesi li dobro. Navikla narod da ne nema. Savrseno sam ja, nego eto, desi se ponekad.

A juce? Kao ispuvani balon. Izasla sam, ispusila dva cigara, ismijala se sa Zeljkom, kafa i to. Jedva sam se nacerala. Ali, kazem, pobijedila si i izasla. Stigli me malo recidivi od prekjuce. Niko nije dovijeka hrabar, kad vam kazem. Nijesam se, mislim, ni juce ja plasila. Uopste. Samo mi nekako, tesko. Gledam tablete ispred: dva komada prije jela, jedne tri puta dnevno poslije jela. Fina gomilica. Najskuplje i najbolje. Sanirace. A meni sve ono pred ocima, i svijetlost, njeno gubljenje, ja izmedju mrtvog sna i jave, neke rijeci u pozadini. Tek juce je bilo tesko. A `malecka`, kako me nazva medicinska teta – ona je hrabra ako iko. Samo eto, sinoc nesto zasuzila. Desava se.

Kupila sam razbibrigicu juce. Neko bi rekao: tantalice, kerefeke. Zalecela bih se na iste i pet godina da imam. Devet eura za cetiri snalice. Kapric. Uvijek tako poslije neke bolnice.

Sjedim u automobilu. Mozda smo na semaforu, ili je zastoj u saobracaju, duga kolona... `Smo`? Neko je bio sa mnom. Da li sam vozila?

Zena je na trotoaru pored. Crvene cipele sa visokom potpeticom, sesir - na njemu perje. Iste je boje. Iza ogromnog oboda sesira izviruje crna kosa, ona kao kod lutke izlogove, cudno se presijava. Zuri. Zurba i stikle nikako se ne slazu i ona kao da cas pocupkuje pa onda ramlje. Negdje zuri. Posmatram je i dalje. Pokreti su prenaglaseni, klima glavom i mlatara rukama, bas kako i rekoh, kao neka lutka, crvena. Odakle li se stvorila, na koga me podsjeca. Razmisljam, upinjem se svim silama, prebiram po folderima, zavirujem i u kantu...Ne mogu da se sjetim. Okrecem se, kad, ona ne ide vise. Sad stopira. Ej, ludaco, tesko da ce ti ovdje ko stati. Zasto si se predomislila, pa prije si tako zurila. Ne cuje me, iako vicem. Derem se. Zaboravih naglasiti, u sebi. Mozda ide kod Adele, tako sam i ja u mom snu, kuma Adela me je cekala negdje na perifiriji, trebalo je do nje doci, samo, strah me je bilo da stopiram, ljudi su opasni, a tek prigradski, ti se ni u ljude ne broje. Pjesacila sam. Bilo je mnogo daleko. U mom snu. Ali njene cipele su na visoku potpeticu pa je opravdavam. Vrlo crna kosa. Koja je to boja? Perika? Mozda i ona ide nekome u posjetu. Nekoj u narandzastom.

Kad sanjate da se vozite, sleduje vam uspjeh. Bas se pitam koji to. Danas idem na gastroskopiju. Ne znam ko je zena u crvenom , niti gdje sam je vidjela. Djeluje poznato i nepoznato. Nikako srednje, nego bas tako. Ucini mi se da cu je pozvati po imenu, - e, pa to je ona, samo mi se vratila u snu, nijesmo se vidjele toliko vremena. Sledeci trenutak donosi suprotnu spoznaju – opet podsvijest kuva neko novo jelo. Hoces da probas?

Nanijecu malo sminke, da se vidi da se ne bojim. Prekricu podocnjake korektorom, nasmijacu se sebi u ogledalu. A ako ti budu isle suze? Obrisacu ih. Nikako neutralno. Rozo kao kompromis, bijelo nikako. Jes da su im uniforme odavno zelene, ali bolnica je bijela u mom svijetu. A ja sam roza za one koji me ne poznaju. Roza ispod, ljubicasta preko. Ne bojim se. Samo znatizelja, jos jedno iskustvo, osjecaj boli, koliko mogu izdrzati ovog puta. Jos pola sata. Nikako da je izbacim iz glave. Razmisli sta da obuces. Zar ikad razmisljas? Eh. Hoce li mi biti hladno u crvenom mantilu? Nema sanse, i onako idemo autom. Tako mi lijepo stoji. I onaj braon zeleni svileni sal, ovo je treci put da ga nosim. Srebrene mindjuse sa ametistom, tako sam ih mrzjela kad mi ih je poklonio. Seljacino, znas da ne volim srebro. A i nasao si da mi poklanjas bas sad, kad vise nijesmo zajedno. Mrzim te sto se nijesi sjetio onda nekad, kad bi znacilo, kad bih odregovala najljepse. Vrijeme letucka, zbilja pet godina vec od tada. Najdraze moje mindjuse danas. I taj mantil. Vi me pratite. Ti nikad neces znati.

Nevjerovatna je magla. Dva ovna pricaju naprijed, strijelac sjedi pozadi. Vidim samo granje pored puta. Vise ni sela ne prolaze, ne vidim ni manastir, ne vidim nista osim kapi i bjeline. Mora tako, nemoj misliti na nesto drugo osim onog sto te ocekuje. Nema zabave ovog puta. Anesteziju koju ces doboti, platices. Nothing for free. Klackanje se nastavlja. Malo prepucavanja, eto, onako – da ostanemo u formi. Pricaj sta god hoces, moze ti se, nesto mi se ne iskace iz automobila u brzini, u maglovitu noc. Svako nadje sebi klopku. Bas si majstor.

Sjecas se one duge voznje, kad si razmisljala samo o tome kako ces vidjeti njega, na minut, dva, nebitno. I ono sto je slijedilo poslije, sve noci i nozevi i igle, bilo je nulto, nijesi osjetila. Jedna rijec i pice, rijeci.

Kocenje me vrati. Oduvijek je slab vozac. A ko se pa zali, ona sto ne zna ni dje stoji kocnica. Zato sve pricaj u sebi, kao i do sada. Kao i sa njom.

Skrenucemo lijevo odavde, onda u onu ulicicu sto ne valja, nijesu je asfaltirali kad se obnavljalo, kad se sminkalo i ukrasavalo. Ne znam ovaj dio grada. Stajemo na semaforu. Predugo se ceka, glupa raskrsnica. Cistim polako zamagljeno staklo, iz ciste dosade. Cak ni slova ne pisem po njemu, samo oslobadjam pogledu spoljasnjost. Neka laganica na radiju, komsijska, cini se. Pozadi su i zvukovi dalji. Obrisano, gledam.

Ovuda je prosla. Ej, znate li, vidjela sam juce zenu, u crvenom, nekako se nespretno kretala, rekli bi klinci: pala s Marsa. Ona, aha, poslije je i stopirala. Znam ovo mjesto a da nijesam bila prije. Kapljica znoja polako odseta niz kicmu. Zeleno je. Izgleda da ipak nijesam vozila, tu sam se zeznula.

Kako lijepa bolnica, otac ce. A ja sam je nasla. Uvijek slutim nekom dobru. Ma ti ces samo potrositi sve sto imas, otac ce. Onaj ko nema nista, potorisice samo tudje. Tvoje, u ovom slucaju.

Privatne bolnice su sterilni hoteli. Sterilni osmjesi, ljubaznost na tranzicijski cg nacin. Sasvim nova i neobicna pojava. A sto je novo, meni govori: dodji. Hajde da ti malo provirimo u zeludac. Dobices anesteziju. Lezite na ledja, sacekajte malo. Je li vam udobno? Smijesim se. Ne drhti nijedan dio moga tijela. Samokontrola, izazov ili neopustanje? Ne mozes biti opustena pred intervenciju, ne budi luda. Igla je malo deblja. Nema veze. Samo zatvaram oci i jace skupim pesnicu. Odusevljenje izaziva mlaz krvi koji je pobjegao. Proljecna tamno – crvena crta za neprolazak. Poprskao je ne samo lezaj nego i plocice ispod. Izvinjava se i cisti. Ja vidim samo tamno crvenu vodu u onoj fontani na trgu. Je li sve moje?

Mozda cete osjetiti laganu vrtoglavicu. Ne, meni se samo tako smije. Dobra anestezija, mogla bih cesce ovako. Rade mi nesto, ulazi sonda kroz usta, pa to su moja usta, je li moguce...Disem na nos jer nesto ne mogu drugacije. Smetnje su. Neki zvuci u daljini, malo me grebucka, nije prestrasno. Ko je ono? Drzi obod jednom rukom, u drugoj je tasna. Crvena. Molim te, molim te, okreni se. Sacekaj samo malo. Hej, pa vidite da sam u pravu. Ona postoji. I tebi poljubac. Saljem ti sa dlana, onaj sto se duva. Crveni lak.

Shtafetno - uvaljivacki

Postoji li nesto a da se ne zna o meni, s obzirom koliko blebecem...Uvijek da, ali jos to nesto, a da se moze napisati sirokim masama, hahah...Komplikacija...

4. U srednjoj skoli sam bila ludo zaljubljena u profesora i rekla mu to. Bilo je zanimljivo.

5. Prije tri godine sam radila u prodavnici, prehrani, mjesec dana. Ustajala u sest, radila do tri. Pazar znacajno porastao, jeee. Htjela sam da vidim kako je biti prodavacica, dok se prava nije vratila sa godisnjeg odmora.

Jos malo pa introspekcija

Nalomljivije staklo za koje znam je moj san. Totalno je neotporan, nedostaje mu i imunitet. Nijesu ga dojili kad je bio mali. Moj san.

Uspjela sam da zaspem od jedan do tri i cetvrt, i onda je dosao sms, borila sam se petnaest minuta da ne uzmem telefon, da se vratim u spavacko stanje. Dakle, naucila sam se petnaestominutnoj strpljivosti. Odgovih jednom, odgovorih drugi put, budna sasvim.

Nije mi se citalo. I onda sam malo cvilila u sebi, malo se okretala, pokusala da cujem neki zvuk vani – bezuspjesno. I onda internetisala preko mobilnog. Sad znam da mogu i gmail da provjerim tako. Bravo ja.

Prijatno \ Dobar tek, whatever

`Ej jesi li se probudila? Sta ima? Zakazala? Ja sam danas prvi put kuvala nama za rucak jedno makedonsko jelo, zove se gravce tavce... `

I potomci i preci. Neki mi djavo

Poceo feljton u dnevnim novinama o nekom nasem pretku. Koji ponos, koje duvanje, koje izrezivanje stranica.

Dumelja je bitan. Jedna iz naseg roda se prije ihaj udala za njega. Tamo nedje hiljadu osamsto i neke. Vrijedna i radna po citav dan je brinula o porodici, kuci, plela, tkala, ma vrijeda bila. A Dumelja, ne budi lijen no pokupi istkano: cebad, miljad, navlake za jastuke,strukove, carape i cuda razna, pa se zaputi na pazar u Kotor. Proda robu francuskim vojnicima i uziva cijeli dan u kafani kao pravi gospodin. Ne donese ni jednog dukata doma. Sta ce crna Krstinja, no nanovo da pocne.

Veli otac nocas Zorici, sestri mojoj najmladjoj, poznatoj nocnoj ptici – cini mi se da si povukla na mene i na Dumelju.

A Krstinja tesko da odje koja ima. Internet Krstinja, sto po nocu napise, po danu salje u recycle bin. I bez Dumelje.

Patina

Rubrika: izvjestaj

Ako mislite da uspijete u necemu u ovom gradu, dvije su mogucnosti. Budite kinez ili otvorite kladionicu. Te djelatnosti se najvise isplate. Na teritoriji male i napacene Crne Gore postoji kineski rezervat. Dje? Odje. Nije vise grad celika i piva, ne, iako sam tu krilaticu davno izmislila i jos davnije koristila, evo je nova – grad celika i kineza. Casna rijec. Mislim da u cijeloj zemljici nema toliko butika i eskluzivnih radnji kosookih nam drugara. I niko jos nije propao. Majko, rodi me opet, kao cajniz grl.

Zeznuli su domace. Kirije poslovnih prostora itekako su porasle. Kinezi ne pitaju, kirije lete u nebo. U Podgorici je druga prica. Nema ih nidje u centru grada. Dogovorili se butikasi i mafijasi, sta li vec, zaprijetili i ocerali. Eto ih nama. Cak je i meni, osobi sirokih shvatanja, malo dopizdilo. Previse ih je, sasvim previse. Sto se druge boljke tice, i ona se siri kao ona smrtonosna alga po mom moru.
I brze. Kladionica do kladionice – ljudi sve vise zive u nadi. Promijenice se zivot za euro. Euro kupuje nadu. Samo jedan novcic. Eto nove religije – zove se kladionicarska. Njene bogomolje samo nicu. Majko, rodi me opet, kao vlasniku lanca `Poslednje sanse`. Najvece kvote, itd.

...

Primijetila sam nesto. U Srbiji se odomacila rijec TAJKUNI - koja je skroz hrvatska a oznacava novopecene bogatase, tj novi val biznismena...Uvijek kad to negdje vidim, kao sad u Blicu, bode oci. Ne ide. Smijesno.

Hiljadu naslova

Sta bi bilo da nijesam presjekla kad sam vidjela da sam u mrtvoj vodi, a ona je prljava i zatrovana . Takva je za sve one koji vole zeleno plave dubine i modrine i sudaranje mora sa nebom u pogledu. Otisla, presjekla, ne znajuci stanosi sjutra.

I sad se pitam, da, naidje to ponekad, sta bi bilo sa mnom da sam ostala onda, udala se i da nas imala jedno, dvoje djece, usrecila roditelje jedne i druge, njega, sjebala sebe sasvim...Da li bi mi vjestacki zivot donio onda makar prividni mir? Kad imas da jedes, pijes, dobro se obuces, zivis high class life, budes zena funkcionera ili sta vec. I samo drzis oci sirom zatvorene i mislis da si sretna. Mozda bi bilo bolje da sam se prepustila mulju. Bolje za sve i najgore za mene. A ko te pita, vecina vazda odlucuje.

Sta bi bilo da sam ostala, recimo, na ekonomiji, zavrsila glupost, da me nijesu gusile sve te stvari i kad sam dosla i rekla: ne mogu. Nijesam to. Napusticu...

Necu se ja ovo pitati ni sledeceg minuta. Znam da slusam sebe, izvodim ama bas sve ludosti koje se mogu odraditi. Razmisljam, kad bi mene pitali za pet stvari koje neko ne zna o meni, malo sta bi tu moglo da se napise a da zacudi. Moj zivot sadrzi milion i pet ludosti. Ali, koje nikog ne cude, koje su ocekivane, koje su ja. Danas.

Samo, nekad mi shtrchanje zasmeta. Mozda jer mi sve dosadi. Sto bih slano kad mi daju slatko i obrnuto...Sve radjaju ili su rodile ili gaje. Cude mi se. Onda se odmaknem pa se probam i sama cuditi, sebi. Mogla sam ali bih umrla. A ja nikad nijesam bila zivlja. I borim se za moj zamisljeni, sama sam reziser, zajebacu i tog gore i sve. Zajebavam stalno.

Modro

Smijem se, smjeskam se. Sto se mora, nije tesko.

Nikad popravke, uvijek se sjetim kad je kasno. Zasto ne volim pivo. Jer mi je poslije strahovito muka. A uz Jelenu mi uvijek prija. Mozda je to vracanje u proslost? Nemam pojma. Nasle smo se sinoc i vece je pocelo ok, tj ja sam pila bejlis, ona kafu. Ispricale se, izgledali nas, aj da mijenjamo mjesto. U medjuvremenu, pala je noc, devet je uvece, a mi bismo jos nedje. Izbor nije neki, odosmo u tu kafanu neku kao ok...Kad ono, tek tada skapirah da je petak, jer mnogooo naroda. Tako mi je smijesno kad je odlican lokal prepun ljudi, muzika fenomenalna a niko, ama bas niko se ne mrda. Smijale smo se tome. Ja imam dvije lijeve ali me skroz briga, ako me ponese, uvijek odreagujem. A sta je sa njima?

Pivo mi je tako prijalo. Nijesam mislila o onome poslije, o onome zasto ga izbjegavam. Ajde, jednom u pola godine mogu da zgrijesim najstrasnije. Bas zato sto su okolo sokici, mi cemo da budemo seljanke sa pivom. Mnogo ljudi je bilo, od svih njih, pitala sam je samo za jednog tipa, ko je i sta je. Nista je. I tako, vise nijesam imala ni koga da pogledam. Znam za jos jednog, ali nije ga bilo sinoc. Bilo bi zanimljivo da se sretnemo sad, poslije par mjeseci, kako bi reagovao... Smijem se. Bas sam neka curka, od cijelog grada, ja 100% znam da mi je simpatican samo jedan lik, a i on samo simpa, dakle, nista ozbiljno. I u dugoj je vezi, khm... Kao policajac, znam sve ovdasnje dosijee, hahha. Hm, da, doktor kod koga radim ultrazvuk je isto simpatican, ali mislim da mu na pamet ne pada sta je u mojoj glavi. Zbog mene. Ja biti opasna skvo. Zbilja, proslo je pola godine od onog ultrazvuka, ja moram da idem na pola godine...Tako mi je receno, moram!

Kako mi doca dodje u pamet? Jer je bila majka juce kod njega, i ja kazem – u, dobar je on, dodje mi da ga smuvam. Ma, naduvala sam to jer me je cekala nagrada u vidu njenog zaprepascenog pogleda, hhaha. Dakle, ko nije znao, Strijelci vole da preceruju. Makar oni koje ja znam, a tih ima...Ali mamica to ne zna. Smijem se.

No attention, please.

To je sir koji provede izvjesno vrijeme u mjesini i onda stvrdne vrlo i jako zaslani.

Plakala u najkasniju uru, razmisljauci zasto je poredak u svemiru bas takav kakav je. Ne previse, onako ok cmizdrenje. Ne bojim se sebe takve, jaca je od one nekad, ihaj. Malo mi, bih i svemir da promijenim. Licni pomijeram, pravi sam akrobata. Ali ovaj ogromni, ne mogu mu nista. To frustrira. Kako pa ja da prihvatim da sam niko, nula, njente, cak ni cestica. Spram njega.

Jescu ga i kasnije i onda cu da pijem vodu all night long. Prazne flase ispod stola. Vodoholicarka.

Sjetila me `Moja vila s Mojmila`...

Volim te, volim te, vikao je...Mahao mi je. Nasi balkoni su jedan prekoputa drugog. Zgrade prekoputa. Ne znam koliko udaljeno, ali nije bas preblizu. Pogledam opet kroz prozor, on je i dalje tamo. Smije se. Izigrava budalu od sebe, jer, pretpostavljam da ga ne vidim samo ja. Vise ociju zednih bilo kakve senzacije, jedva ceka da se nesto desi.

Ne znam oko cega smo se posvadjali. Bila sam mnogo, mnogo ljuta. Kad dolazi sestra i govori mi: pa sta radi on ono? Jesi vidjela ti? I eto ti.

Pokazuje mi znakovima da ce me zvati telefonom, sa terase. Uzeo je ocev mobilni, jedan od prvih u gradu, dakle. Zvoni fiksni. Stvarno je on.

- Ej, vidis li da sam i jastuk uzeo. Spavacu na terasi, neka svi vide sta radim i zbog koga to radim.

- Bas me briga sto se glupiras – a briga me jeste i godi mi i sretna sam. On se ne glupira tek tako.

Pola dva je, ujutru ili uvece, zavisi kako gledate. Izlazim iz sobe, gledam, on je jos na terasi. Smije se, sretan kao kuce. Opet znak rukom. Zvrr. Ajde izadji.

Eto nas vani. Sad je vec hladnije, ja u nekoj teksas mini haljini i duksu, on u sortcu a gore kozna jakna, ona neka kratka. Setamo ulicom, gluvo je doba. Neki momci pisu po fasadama grafite. Gledaju oni nas, mi njih, i nista. Tog dana je poceo raskol u vladajucoj partiji...Niko nije nista vidio...

- Budalo jedna, izblesavio si se skroz. Sjutra ce svi da upiru prstom u nas, nijesmo bas nepoznati.

Kasalj je laganica

Evo mene ispred kompa a ne mrzim cijeli svijet! Uspjela sam sinoc da se istusiram a jutros da operem kosu i zovnem teta frizerku da me namontira! Nema plasenja okoline. Not anymore.

Probudila se u 12! Stigao mi prelijepi crveni smot mantil od prijateljice. Postom! Kako divan pocetak dana. Ima neku crveno – tigrastu postavu. Govori Zorica: znam da razmisljas da li ces ga nositi i sa druge strane, znam to... Jebi ga, ne mogu, vidi se da je skroz prevrnut, plus nasivene etikete. Razmislicu.

I kafu sam popila i muzika sa radija je fenomenalna. Sklopile se neke zvijezde, neka cuda. Bih vani, i to ce se ostvariti. Htjela sam onom smoru sto mu nije jasno kako normalni ljudi mogu spavati do tri popodne itd, htjela sam da mu posaljem sms – danas sam normalna, evo sam budna u podne. Da, moja najdraza je u pravu, to kad ti spavas privuci ce one kojima se svidja. Svako nadje nekog. A ja nikad ne bih bila sa tim smorom. Sta nekoga boli kurac do koliko ja spavam? Mene bas briga kad se on ili bilo ko na ovoj planeti budi, dok to ne ugrozava druge. Mislim da sam nekim ljudima cudna a da su neki nekako cudno ljubomorni na moje gledanje svijeta. I onda tom tipu, kad se probudim u dva, kazem da sam se probudila u cetiri.

U neko doba se budim i vidim kako se trese ovaj nas ogromni ormar, dok prozorska okna podrhtavaju. Zemljotres. Nimalo bezazlen. Prva misao, ubice nas knjige. One police na zidu su teske kao sami djavo. Ne mora zgrada da se srusi,dovoljno je da one iskoce iz lezista. Pa da mi sestru ubiju Kurejsi puta tri, Velickovi puta tric, Murakami puta tri, Arsicka puta tri, Plat, Hornbi puta dva, Hristic puta cetiri, Lazicka, Toni Morison, Bernhard, recnici , penguin-ova izdanja, i svasta nesto ihaj. Gotova bi bila.

A mene keramicki slonovi preteski i razne mazalice i mirisljavice. Dakle, kod mene cak prijeti i gusenje...

Ali nije bio toliko jak. Bilja se nadala da je vjetar, ja joj razbih tu sapunicu i pjenu. U 6:09. Nije vise treslo.

Virusno - cmzidravo - nepovezano

Bombarduju me sa poslednje strane novina. Beba i tip, gledaju i pitaju: a sta ima novo kod vas? Kul su oboje. Svidjam i se reklama. Mislim da je super za one kojima se obraca. Beba mi se svidja, medena je. No, meni je svaka takva, ostala osjecanja su tek jaca. A jedva cekam da cujem ona `za poneti`...Ako mi stigne cd.

Nema nista posebno novo. Krajnici su manji a iscrpljenost je veca. Mucnina. Kombinujem svakakve neke ljekarije, nemam apetit – to je dobro :)- u svakom zlu neko dobro :), na pidzamu sam samo navukla mantil i takva sam cijeli dan. Ne mogu ni da citam ni da pricam, niti ista. Bih vani, ali ni to ne mogu. Nemam snage, za plasenje prolaznika me nije briga. Plasenje mojim izgledom, da. Jos malo, pa je opet vrijeme da gucnem onog odvratnog sirupa. Bas sam sebi neka mala bebica koja bi sad tonu paznje...I jos jednu, i jos jednu.

Jos nesto. Sve moje je vazda bolje. Neka sto su mi iznosale one dizelke, sad su i pumke dosle na dnevni red, kod sestara mi. Dakle, kad ja kupim patike, nijesu za jednu osobu, no za tri.

Ovo je isprovocirano. Dosla Bilja, sjela, ja taman zavrsavam post, pogledah dolje i tuzno rekoh: moje patikeeee. Vazda nosi moje patike :(.

Ne volim cak ni sestrinsko da nosim. Jako rijetko, ako mi se nesto bas, bas svidja. I tada je u svijesti da je u pitanju tudje perje i ja ne uzivam. Blesa.

Silencio

Ne znam kakav je to zivot bez muzike. Zaboravila sam tisinu. I na moru cujem zvuk talasa, drugu muziku. U mojoj sobi nema tisine. U stvari, tisina je tipkanje i muzika zajedno. Druge nema. Upravo sam ubacila mp3 na kome su neke drage pjesme. Kate Bush, Radiohead, Cohen, neke spanske...Mp3 koji mogu slusati samo kad sam sama ili sa slusalicama ako je jos neko u sobi. Njima nije vesela, na pashe im, sto li. Meni je taman. Tjera na razmisljanje i kreaciju. Ne volim pisati u tisini. Ni spavati. Nista u stvari ne radim u bilo kakvom odsustvu zvukova.Tako je sterilno. Asocira na neku porkuvanu teglu. Opet ova rijec od prije.

Danas sam bila tiha i cutljiva. Hvala bogu na kompu i mejlovima i chatu. Grlo me rastura i samo Sanji i Bilji pokazujem ono - zakljucana su mi usta, nema price. Mozemo se dopisivati jedino. U grlu su dva topovska djula koja ne prestaju da se sire. A ja kao riba na suvom, pokusavam da gutam. I tako...Mogu da tipkam, sve misli izlaze, drustveni zivot na nivou, bez izgovorene rijeci. A sa ukucanima, pricam ocima i pokretima. Nijekanje i potvrdjivanje, glavom. Pomalo zarezim, to je vec emergency, sklanjaj se ko moze. Proci ce, nije strasno.

Volim sva sredstva za komunikaciju. Smatram da je sms znacajno unaprijedio pismenost i razmisljanje kod naroda. Sklapanje recenica, kakvih – takvih.

Zato su poste prazne. Pa mi i to super, kad slah knjige i pisma, sve za cas posla. Hvala ti, tehnologijo za pomoc, za odmoc, za sve.

Clandestino

Pola cetiri je i evo mene. Da spavam? Mozda i bih kad bi to moglo. Ovako, trazi zabavu, nemoj slucajno raditi sta korisno. Od toga raste rep, rogovi, sta ko hoce, po izboru.

Prije govori jedna od gosci nasih, pa jao, meni pocele bore. Mladja je od mene. E svasta. Jos me to ne muci, ne znam kako. Slaba sam sa kremama. Vise mackam tijelo od lica. Fani. Vidjecemo za koju godinu.

Djecak od dvanaest godina je zbrisao od kuce, iz Knina. Izgleda je to radio i ranije ali bi ga uvijek nasli poslije par sati. Uglavnom, sad je bilo malo drugacije. Nema ga, ukljuce se sluzbe, policija i tako to...Nadju ga na autobuskoj stanici, u nekom gradu na moru. Poslije dva dana. Split, Rijeka, ne znam tacno, to je bio novinski clanak. Mali je htio na brod. Vjerovatno je citao razne knjige o moreplovcima hrabrim koji se otisnu na pucinu i otkrivaju nove puteve, love ajkule, morske pse, bore se sa gusarima, nalaze pecine pune blaga...Da more pobrise svu nesrecu i tjeskobu od koje je bjezao. Zamisljam ga kako se smrzava na toj stanici, u mraku i razmislja, kuje planove. Sjutra cu biti u Italiji, odatle, ko zna. Hrabar sam i jak. Kad su svi oni mogli, nece ni meni nista biti. Ih, sto ce u skoli da se prica. I ona mala iz sedmog dva bice ponosna. Drugi put nece baciti koka kolu koju sam joj kupio...

Jer, ne bjeze djeca tek tako od kuce, jel da. Hrabri mali junak. Bice sve u redu.

Epizoda: Zeljka leti Budvom

Ne prolazi me. Ne mogu narodne ljekove jer zeludac zeza pa mi ne prijaju te jakote od napitaka, na zalost.

Zoricin rodjendan, mala je napunila cijele dvadeset i tri. Puna kuca zenskih, prije nas je bilo desetak, sto drugarica, sto rodbina. I vise od pola prehladjeno. Stiglo nas. Cak sam i ok sa tim, prosle godine me je uhvatilo drugog vec. Gledale smo novogodisnje fotke, nase pa Zeljke, Jelene i Ane...Je li moguce da smo one noci u Kotoru bile toliko pijane. Ma do Aninog aparata je to, nijesmo vala. Samo, izgledamo au. Ludacki.

Nenormalna mi je mucnina. Lakse mi operisati nesto no prezivljavati prehladu. Blesa. Precerana blesa. Take it or leave it.

Kenjk

Dobro sam prosla ovaj put. Tek danas grlo buknulo i krajnici fiju ogromni. Juce sam bila kenjkava. Izasla i zajebavale se, fotkale i sve to. Ali, kad sam dosla kuci – nikud. Osjecala sam da nesto nailazi. Nekako se natjeram na tusiranje, a prije toga popijem andol. Dakle, trebaal bih se tusirati, poslije andola, ne? Ma koga briga.

Samo mi je trenutno bilo lakse. Skljokala sam se u krevet i citala Tobi Lita. Nije me dojmio vala bas. A i kako ce poslije Kurejsija...Nastavicu i procitacu, citljiv je, nemam sta drugo da radim u dugim tihim i mracnim nocima, kad mi internet dopizdi.

Zijev

Vuk je bio tako

mali

da je, odlazeci kod strica kao polaznik, govorio – Hristoks se rodi. Vjerovatno ga je nasto asociralo na Asteriksa i Obeliksa. Ko ce znati. Ja samo pretpostavljam.

Ono sto znam jeste da je to davno proslo vrijeme. Vuk ima devetnaest godina. I dalje je polaznik. Vrijeme, nekako, leti, letucka.

Spavala sam par sati. Dva ili tri, ne vise. Tutnjelo je cijelu noc i jutro, tamo od cetiri. Nevjerovatno. Kazem vec, da je tek dozvoljeno pucanje, onda bi tukle i haubice...Zasto se slavi uz pucanje koje asocira mene na sve drugo osim na dobro? Tja.

Eto tako, graja od sest ovdje. Onda su matorci isli kod djeda i babe, dohvatili tamo po nekom vinu.

Ama nista - ja i moje trabunjanje. Sinoc me napade neki ludak na chatu - jel jos baljezgas po blogu? Au.

Vec se raspucalo. To je ono, dum – dum. Zasto mora tako , pita se agnosticarka...Bridi li neki rat, neka pomama, da je popovi ponovo blagoslove... Uvijek me dum –dumovi na to asociraju.

Postim, hahah. Eto, tako ispalo. Dala sam tijelu da odluci. Volim dzem od drenjina, ne bih ga jela drugacije, ne bih s potrudila da rovim po shpajzu.

Samo vi dum – bum – dumajte. Iskoristite svaku priliku za vadjenje lake teske i vec kakve sve artiljerije...

Konfete ili komfete? Juri mir, ne citaj Nostradamusa

Ledeno. U smislu da hocu da se poklizam i padnem na dupe. Ne volim to. Nijesam nikad lomila kosti, zato ne znam ni da skijam. Ta aktivnost je meni jednaka sa nekom lomnjavom. Kad god bi klinci isli preko skole i vracali se onako preplanuli u januaru, bilo mi je krivo. Ali, oni su rizikovali lomljenje, ja ne. Tada niej bilo solarijuma. Mrzim gips. Dakle, bijele cizme su me cuvale veceras. U novoj godini prvo pice su mi caj i kisjela, u gradu. Da, oboje sam narucila. Oporavljam zeludac. I Azra, bas fino ide.

Sta jos prvo? Da kupim knjigu. Duga je noc, vrijeme je vec za citanje. Nista ne nadjem u prvoj knjizari. To znaci da nijesam nasla knjigu koja zasluzuje 10 e i mjesto u mojoj biblioteci. One koje su se zadesile, vec su kupljene. Mi jedine unutra. Zbilja, ko kupuje knjige petog januara?

Eto me u drugoj, prodavacica vec preporucuje, zna me od ranije, pa i da pomogne i da se pohvali svojim znanjem. Ipak, meni je prijatna, iako Bilja kaze da njen glas, intonacija, iritira. Prica ona i prica, ja kao slusam, ali moj izbor prekida pricu. Dvije. Tobi Lit – Egzibicionizam, Hanif Kurejsi – Intimnost. Godina koja pocinje Kurejsijem mora mi biti dobra. Sretna sam sto sam je nasla. Simptomaticni naslovi, zar ne, mene su zvali. Ista edicija, izdavac i jedan pored druge.

Prvi varljivi a ja znala

Juce me je cijeli dan strasno boljela kicma. Onaj dio sto mu je dijagnostikovana diskus jebena hernia. *Psujem, psujem, kako necu, ja sam mlada kao rosa a kicma me boli!!!*

Ne treba meni vremenska prognoza i slicne trice, dovoljno mi ovo tijelo. Samo sam im rekla – snijeg ce. Sreca sto se ne budim kad i normlani ljudi pa ga ne vidjeh u svom sjaju, nego tek prije, vec skoro pa rastopljenog.

Isto juce, neke rodbinske posjete. Aj malo da se obidje i iscestita, itd – rituali, ah. Odradi se to kako – tako...Sjedim tamo, vidim nesto me zulja u farmerkama. Hm? Kuliram. Dodjem kuci i skinem pomenute, kad tamo bile jos jedne duge carape. Djevojka to nije provalila kad se oblacila. Svuda li ima tih carapa, mamicu im.

Vrijem je slavlja i moj organizam pati. Teska hrana koju ne volem. Kme. Ocu salatice.

Znaci

Nije moglo krace. Procitati! Razmisliti!

Prvog smo bile u Maksimusu, opasno fensi diskoteci u Kotoru. Ogromantnoj, kako bi neko rekao. Ajde da se malo zadovolje interesi i mojih saputnica. Nijesam bila raspolozena posebno, ali neka. Prvo, mi smo tek u putu za Hn odlucile da ostanemo u Kotoru, tako da smo morale za oblacenje da se posluzimo smrdljivo- skromnim slucajnim domskim Zoricinim zalihama, plus svaka razlicito gradjene, ludilo je to bilo. A umornee, umornee. I bi ludo. Nadjosmo se u disku sa Zeljkom, Jelenom i Anom, iskakasmo se nedje do tri sata. Danijela Vranic, Srdjan M, Sandi Cenov i jos neki bend, pojma nemam. Nenormalno mnogo ljudi. Eto i to sam dozivjela i prezivjela. Bas prezivjela, mimo muzike ciji ljubitelj nijesam, jer smo se nekako na brzinu uradile sa nekom shweps votkom da mi se zestoko smucilo. Preracunale se, trebalo je to sporije. A jos pod utiskom pica i nespavanja i cekanja busa u cetiri ujutro u Hn za Kotor od prosle noci...Zbilja, imale smo ludu srecu i sa tim prevozima...

Ona druga strana nase dubrovacke avanture. Ulazi bus u grad, tip pogleda registraciju pa fino pokazuje srednji prst. A ima cetiri busa sa hn registracijom. Fino vidjeh, muka me malo uhvati. Pomislih, nece biti toga mozda toliko. Dosli smo pred stari grad, samo osjecam poglede dok izlazimo, niko nas ne dira a bi nas rastrgli. Nista ne govorimo jedna drugoj, blesave se pravimo. A frka, ne znate koja. Setamo Stradunom. Prvo, nekako mi je narod cudan. Jes da ja nijesam ni osjecala neko ngd raspolozenje ni prije ali ovdje ga nidje nema. Totalno drugacija atmosfera, koncert vec poceo Matt Bianco grupa pjeva, niko nista, setaju se, ozbiljni, zagledaju nas...A mi jos pod utiskom doceka sa prstom, mucno...Skinite sesire, nijesu mashkare, govore nam, ne samo jednom...Svasta. Ne znam je li u Kotoru i Budvi na trgovima ikad ikome branjeno da se obuce i obuje kako hoce. Prosto osjecam neuklapanje. Ne daj boze da provale odakle smo. Kako da vam objasnim taj osjecaj, kao Jevreji u Berlinu. U picku materinu mi krivo. Nekakav cudni snobizam i hladnoca, to nidje osjetila nijesam.

Nikad nijesam bila politicka odje. Sad moram malo. Dakle, uvijek protiv rata i ja i cijela moja porodica. Kad smo ovdje pricali o tome, skoro da sam bila na stubu srama. Uvijek sam branila Hrvatsku i Hrvate shvatajuci kako je to kad te neko napadne, osudjujuci te budalastine koje su cinili neki od mojih sugradjana. Znam odavno za `Sa Lovcena vila klice, oprosti nam Dubrovnice`...Proslo je petnaest godina. Da, krivi sto smo napadali, kao nacija, kao narod. Ali do kad, vise, majku mu. Ocigledno meni ne vrijedi sto sam bila protiv. Nijesu nas odobravali odje, evo sad ni tamo. Samo jebena generalizacija. I do kad ce to da traje, nije mi jasno...Ono, znaju da ne smiju da nas diraju a bi nas polomili. Moras da pazis sta ces reci, kako ces se ponasati, da udjemo u kafic, daleko bilo. Nevjerovatan osjecaj kakav u zivotu nijesam iskusila. I tako mi zao i krivo. Moram li da nosim tu neciju krivicu do kraja zivota?Pucalo se i po Sarajevu i dje sve ne, bijah i tamo, pa ovo osjetila nijesam. Mrznja nevjerovatna.

Govori mi Samba, pa nije to tako, cini se tebi, i mi ovdje govorimo dje i nosimo sesire...Ona je divna i sve to, ali ja znam sta sam osjetila, kad smo cekajuci nas bus ispred starog grada, dok je prvi vec dosao, cule kako neki tipovi psuju i govore- sve bih ih pobili, da mi je sad pistolj da pucam na govna. I policija opkolila buseve a mi ulazimo, da, kao Jevreji u Berlinu. Tako mi jebeno zao. Do kad, ej, do kad...

Pricam ocu, i on kaze, pa jes, sranje smmo im napravili, nemoj da se cudis. E pa cudim se...Znam da se ovdje svaki Hrvat moze osjecati veoma bezbjedno i neugrozeno. A meni tamo nije tako bilo. U Kotoru pjeva Doris, nik oje ne dira, u Budvi Colonia. Prosle godine u Bijelom Polju. Evo Sandija u kotorskoj diskoteci. Dlaka sa glave mu ne fali.

Poznajem mnogo drugacijih i zato me je ovo jako iznenadilo. Nijesam mogla vjerovati da pazim sta cu reci i kako cu progovoriti...Veli jedan momak tokom koncerta- vidi vam se da nijeste odavde...Po tome kako igramo, kako se zezamo, kako smo opustene – to tokom Gibovog koncerta...Prosto drugaciji mentalitet nekako, ne znam kako da objasnim...Kaze Zorica, ok, iz susjedstva smo, iz Kotora. I to tako prodje. A da smo pomenule bas nas grad, ko zna...Da, zloglasan je. A meni zao. Jer znam sta sam mislila o svom tom sranju od kad sam postala svjesna svijeta i zbivanja tadasnjih...Sta i danas mislim. Ali, zaludu je. Zorica kaze, ja vise necu tamo. Ja hocu. Nadam se boljem i vjerujem u to...Iako je ostao gorak okus, vrlo. Gibo pozdravi sve gradove, osim Beograda i Podgorice. Ratovali su i sa Bosancima, pa nista...Tesko, tesko...

Vec je vrime da se pomirim sa svitom
i tiho (k’o da zaronim na dah),
u svemu sad mogu naci nesto lipo
i reci: “Zivote dobar ti dan!”

Zagrijavanje u Hn

Sta mi se jos dopalo? U dva dana bile smo u tri grada. Dakle, prije Dubrovnika smo bile u Herceg Novom. Sjele smo kod Kuste, Sanja je pocela da lakira nokte, Zorica otisla u toalet da se sminka...Konobar gleda sta se zbiva :). Sta sam ja uradila? Otisla da se sama sretnem sa morem, mojim. Dakle, sve je more, ali novsko mi je najdraze. Neka mjesta. Sasvim sama, utekla sam im, setala i fotkala. Tisina, osjecaji i emocije.

Onda sam se vratila, ispijale smo nase duple gin tonice, zezale se, lak se susio :).

Poslije toga, ajde malo da setamo. Sa sve nasim finim sesirima. Malo su nas gledali, mi smo se zezale, ludirale, uzivale. Fotkanje, fotkanje.

Ajmo do moje kafane. To je glasovita konoba Bonaca. I tu dupliranje, ja na sedmom nebu, hihihi. Ova noc obecava, govorim sebi.

Znaci, obisla sam sva draga mi mjesta, plus ispracam jebenu 2006- tu, i sa dragim sam ljudima, sestricama i Sanjom. Moze li to bolje? Ne!

Centralno desavanje

O onom sto je bilo najbolje. Tako mi je pocela ova godina pa neka bude i na blogu. Po default-u sam optimista, nek` ide zivot, itd.

Ove tri budale sto su bile sa mnom smiju mi se i zezaju me zbog jedne recenice i jos ko zna koliko ce. Ali upravo te rijeci objasnjavaju i na pravi nacin prikazuju moj dozivljaj Gibonnijevog koncerta u Dubrovniku zadnje noci 2006-te.

Mislim da je to najjace sto je moja polupijana glava smislila i rekla. Druge rijeci ne bi priblizile.

Pisacu i sta je bilo i prije i kako i sta, ali taj nastup, pjesme, osjecaji, neopisivi su. Ocekivala sam spektakl neki, znam da je on car, ali ovo je cudo bilo. Sasvim. Muzika nas je nosila, nije u pitanju gibanje i adrenalin koji pichi, to je duhovno, bez zezanja. Uhvatilo me i nije pustalo cijelo vrijeme- nosilo, anestezirajuci me od svega sto je bilo, zacjeljujuci rane od godine cije su zadnje kaplje isticale. Rekle su mi da sam postala americki fan, cmizdreci na pjesmice.

Dodatno iznenadjenje je bila pojava blesavog Gorana iz `Majki`, sa sve tamnim naocarima i njegovih 40 kg tezine...I njihova `Andjeo u meni`, aj, aj, aj. Koliko sam pjevala, skakala i vikala. Prvo smo bile u jaknama sa torbama na ramenima, medjutim, cim je Gibo poceo, sve smo bacile na ploce ispod nas i ostale u majicama. Hocu li prehladiti, sta ce biti, ko te pita...Uzivanje.

Treba da zavrsava vise, zovu ga na bis, jedan od tri, mislim...I kaze, dobro, jos samo cu ovu...I pjeva onu Tedijevu, koju mu je napisao – Sve cu prezivit...A ja...Govorim sebi, pamti, pamti, sacuvaj osjecaj. I suze, katarzirajuce.

Nije to, ko me zna, skapirace. Tako duboka emocija koju je jedan covjek prenio drugima, eto kljuca. Palo mi je na pamet ono stanje transa koje se stvara kod nekih urodjenickih plemena prilikom njihovih rituala...

Dobar i Matt Bianco, ali zbog cekanja Giba, nije dobio previse na vaznosti. Trudio se vrlo i uzivala sam, naravno, eto i prva fotkica je od njega...Ali, poslije je bilo jako, najjace.

Specijalni pozdrav blogerki koja nije vise samo virtualna pojava za mene, vec vrlo konkretna. Sambi. Vidjele smo se!

Prvi u 007 - proba

Evo mene. Preumorna sam skroz i bilo mi je super, sad cu da jedem i pravac u krevet.

Kao prava net zenska, odmah sam se konektovala. Ok, posto mi je i dupe bitno, prvo sam ukljucila radijator, da se ne bi smrzlo, ova soba je ledena, svasta.