MOJmentalni_kung_fu: 10.2006.

uto - 31.10.2006

Duva, puva, whatever

Zvoni telefon, za mene je. Ciao W. Malo me ljudi zna kao W. To je ona, dugo se nijesmo cule, stalno nekud vani zuji. Vani kao abroad. Pa kako si me nasla? Otisla sam u radnju tvog oca i pitala za tvoj broj. Hhaah, carica. Tako je lako.

Veli mi, ajde izadji, treba da te slikam. Nema sanse, u pidzami sam i sjebanog lica. Ma treba mi zenski plavi profil u daljini, daj ne zezaj. Ma ne moguuu iz ove topline. Zamisli kad nijesam za fotkanje. Zna kakva sam, kad nijesam – nijesam, odustala je.

A mi se moramo vidjeli. Nijesmo skoro dvije godine. Ona je napravila slatke fotke mene koje su se vrtjele u epp-u na teveu uz one livade i more i sta znam...Eh, kao prije sto godina da je bilo. Ne znam da li bi sad na fotkama mgla da uhvati onu klinku u meni, ne znam koliko je od nje sad drugima vidljivo...

Sjutra bi komotno mogao stici snijeg. Kad izdisem, vidi se magla. Hhaha. Tako sam mislila kad sam bila malesna, da ljudi prave maglu, da ona iz pluca izlazi. Uglavnom, kapira se o cemu govorim. Pad temperature. No problem. Samo nema vise dekoltea bez zakopcavanja jakne. Ja bih crveni kaputic. Neki slatki.

Opet su mi smecari sa kamiona dobacivali. Mozda dobar znak?

A sad vocni jogurt od jagode.

Objavio mojmentalni_kung_fu u 31. oktobar 2006 19:44:00 | 8 komentara

/dakle, budala planira...

Juce sam odlucila da cu prvi put u zivotu otici kod doktora zbog ovog poludjelog lica. Ajde. Mora se i to. Dacu im 50 e, sto sa pregled sto za muckalice, mozda me ozdrave,hahah.

I sad fino zovem da pitam kad radi taj chika doktor, kad on na odmoru od danas do 15-og.Aaaaaaaa!

Pjevaju `Il Divo`...

Da li bih umjela da funkcionisem da mi je uredan radni sto? Vjerovatno. Ne bi me to ubilo. Urednost ne podstice zarazne bolesti i smrt samu. Mozda me bas neka opasna bakterija vreba iz ovog haosa. Mog najdrazeg kojeg sama stvaram. Nekad mi dodje da malo pospremim, ali odmah se zacude i ovi oko mene i ja sama. A nesto nije do mene- kablovi, uredjaji, svakakva cuda. To je...tako :).

Sjecam se da sam kao klinka jedva cekala da roditelji nekud odu a ja da iseglam ves, usisam sve prostorije, uglavnom, da udem od koristi.

Odavno mi nije bitno hoce li neko pohvaliti napor kucni – citaj oko kucnih poslova. Samo mi je zao vremena utrosenog na to. Zasto prati tepihe ako se moze neko platiti da to odradi? Zasto peglati posteljinu kad cu je cim je stavim na krevet, poguzvati? Nijesam prljavac, radim sto treba. Maloprije je dosla voda, od jutros je nije bilo. Sve sudove sam oprala. Uh, kako mi mozak tada cudno radi. Nije smetalo ni sto je jedan prst mokar skroz jer je rukavica izgleda riknula. Nije, bas. Ja zivim i zelim da se to vidi u prostoru u kojem sam. Kako JA zivim, moj je i neka tako bude. Ne zanimaju me rodbine, price i ostale inspekcije. Cak smo na neki cudan nacin i roditelje navikli na to.

Danas smo svi kucni misevi. Mrdnuh nakratko u trenerci tu blizu, zamalo me oduva. Sjeverac. I dje bih onda zavrsila, mozda letjela po nebu iznad grada, prevrtala se u vazduhu, iscekivala novu adresu, plakala sto odlazim? Ha, naravno da ne bih to...A i ne znam nikoga da je nestao s vjetrom. Tornada i ostale zajebancije opasne se ne broje. Ovo je vise bajkovita projekcija...Film za djecu. Malu i veliku...

Nadjoh `Vrata od utrobe` Mirka Kovaca. Volim njegov rukopis a mislim da je ovo prvo djelo, nijesam ranije citala. Kupili uz novine, moji to ne propustaju. I uhvatih se nje. Da, svako ima svoje demone. Ovdje se on obracunava sa licnim...Otprilike tako. Mali kucni duhovi, djetinjstva...

Moze skroz bez naslova - neka bezbriznost, recimo

Neka super mjuza na radiju. Njegova baba bi rekla za video – Vidoje. Smatrala ga je zivim bicem. `Nu, stavi ono u Vidoja`...Njegova baka me je pominjala kad je umirala. Odakle bas sad u mom umu, ona kao asocijacija...Naklon baki andjelu. I dakle, muzika. Boluje Josipa Lisac. Toliko odgovara bas sada, uz pocetak veceri.

Rekla sam mozda, pa je tako ispalo. Nekad ne mozes uticati. Recimo, na to koliko ce ko da se prehladi. Zorica najebala, nesposobna za put danas. Svi mi potomci virusni smo. I jos neke okolnosti i ostasmo. Nije ni mene proslo jos ali bolje sam, hvala na pitanju. U, sto se blesavim.

Citala sam ga sinoc, pa i jutros, u krevetu. Super knjiga. Budala ja sto sam cekala ovoliko da to otkrijem.

Posto sam juce sa Anom bila kratko na Krupcu, pade mi na pamet da odemo i nas tri, danas, ovako krepane. Mnogo mi grada i ljudi. Svaki dan u parku, usudjujem se reci da mi je malko dosadio. Sori, parkic, znam da cu kukati za tobom cim kise pocnu i klupe se skvase i osame...

Deset minuta voznje i eto nas. Krupac je vjestacko jezero napravljeno prije dvadesetak godina. Gradjani ljeti idu da se suncaju, neki se i kupaju. Zadnji put sam se umocila tamo nedje sa petnaest. A i tada smo otisli cisto fore radi, ne bi li gledale neke tipove i to. Bez roditelja, jupiii. Uglavnom, nije preporucljivo za kupanje, ipak ta voda nikud ne ide...A za setnju dusu dalo. Posebno na proljece i u jesen, ovako kao sad. Povukla se vdoa prilicno, malo ljudi ima, sunce koje najjace sija a opet je to okej sasvim - ja uzivam...Gledamo u jata ptica ne nekakvim ostrvcima u sred jezera...Cas plivanja, mozda. Slatke su. Zaboravila sam digitalac pa su ovo mobilne.

A topole, zute se i prelivaju/ Samo sam ih gledala, mozak ko zna dje. Vito je opjevao one brezovacke, a i krupacke su...Neopisive. Koliko god da sam precerana i prenaglasena, volim sto mogu toliko da se ubacim u neki drugi film i ne cujem i ne vidim standard, jedino ono nesto meni vidljivo. I cujno.

Imagine there's no Heaven
It's easy if you try
No hell below us
Above us only sky
Imagine all the people
Living for today

Imagine there's no countries
It isn't hard to do
Nothing to kill or die for
And no religion too
Imagine all the people
Living life in peace

You may say that I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope someday you'll join us
And the world will be as one

Imagine no possessions
I wonder if you can
No need for greed or hunger
A brotherhood of man
Imagine all the people
Sharing all the world

You may say that I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope someday you'll join us
And the world will live as one...

ej. ej i tebi.

Mjesec kao kriska lubenice. Ona koju najvise volim. Zuta, to jes, te jos jela nijesam - nema veze.

Opet skoro po cijeli dan nema vode u ovom nasem prebivalistu. Da je ljeto pa se zalivaju baste, ajde da razumijem. Ovako, nista od toga a nje nidje. Nekako fuj osjecaj. Ne mogu na livadu pa onim puticem i da zahvatim sa malog izvora. Najbolja voda na svijetu. Ovako, sviraju prazne cijevi. Ona je nekud drugo. A ti se razbudjuj bez hladnog dodira na obrazima...

Volim da izlazim sa sestrama. Nas tri, najrodjenije. Ih, kako je to nekad bila bas ona Kruzova nemoguca misija. Daljine, razlike, svasta nesto. Kad si mali i godina izmedju je mnogo a kamoli recimo, sest. Mic po mic, stvari su se popravljale, ali od ove godine, skroz na bolje. Vrijeme vise bilo. Zajebavale smo se danas, vrlo. Gazda kafane casti pice. Neka hvala. I onda opet u zuto, igramo se sa liscem, kontemplacija opsta. Kazu, od sjutra pad temperature. Ok – necu da se bunim. Hvala i za ovoliko. Zorica imitira mene dok sjedim i kuliram uz super muziku. U, bas si riba, Z. Smijeh.

I opet me muva konobar, i opet mu nijesam dala povoda. Pocinje da me nervira. Zasto se opustenost drugacije tumaci...Pa i one su iste bile...

Uzivam u Murakamiju. Jos malo pa nestalo. Jos jedna razbijena predrasuda. Izbjegavam knjjige koje drugi , mnogo drugih, superlativira. Tako nijesam citala nista od Barika. Promijenicu uskoro.

Privremeno otpushavanje

Pogled pun lisca. A sad dok nema kise, i kad se suncam, volim ga i lijepo je. Zagubim stopalo sa cipelom u njemu. Divno. Gledam ili u zemlju ili u nebo, kao manijak. O cemu razmisljas sad? Ne znam. O smislu? Kako je to reci: ne razmisljam, hoce li mi se desiti nekad, ikad...

Sanja i Bojan setaju Terazijama. Salje mi on sms sinoc: dosadno je bez tebe u busu, zasto nijesi krenula...Slusala sam sebe a ja je rekla da joj se sad, prosto, ne ide. I to da se desi. Ja voli da iznenadjuje sebe.

Setamo i ja i Zorica. Vec se smrkava, vec je hladnije, a ljudi je vise. Sto su mi poznati ono dvoje ispred nas. U, pa tata i mama. Ruke pune kesa. Jesenja nabavka garderobe? Ma ne. Samo je umrla tatina tetka. Znate, ljudi kupuju najnovije za bitne svadbe, sahrane i to. Necu da im diram u navike. Samo sam pokusala da ih uvucem u jednu radnju, moje guze radi, ali Zorica veli: mir. Dobro.

Zorici radi manikir, ja cekam na depilaciju. I pocinjem, polako, da igram. Samo nas tri u salonu. Pratim zvuk tijelom, opustena sasvim, vrtim se i setam kukovima. Gledaju me cudno. Pa doslo, sta fali. Ne valjam kad sam down, ne valjam kad sam high. A ni na cemu sam, ej. Doslo mi, velim.

Volim depilaciju. Mazohizam. Volim da neko brine o mom tijelu. `Smrsala si, udebljala si se`..Kako kad naidje. Moja kozmeticarka ima oko sokolovo. I simpaticna joj moja nezainteresovanost povodom bilo koje od tih cinjenica. A ja volim vosak na kozi. I glatkocu poslije. Te minute opustanja.

Danas kao kuliranje

Volite li suve smokve? Nijesam ljubitelj ali mi danas nesto doslo. I uzmem ih. U tatinoj radnji, besplatno. Ne znam bih li ih kupila, hahah. I tako, jedem prije i zamazem tastaturu. Jadna lapica, svasta od mene prezivljava.

Opet tesko budjenje. Kasljem, umirem. Kukavico nijedna. Dizem roletnu, kad ono, vani raj. Ajde. Briga me i sto sam siske snalom pokupila. Prljava kosa, aha.

Lice mi u kurcu jer mi pomenuti fali. Jel da, to bi svako rekao. Mozda nije zbog toga ali cu da se zezam na svoj racun. Da se zadnja najsladje smijem. Sredih se nekako i samo u majicici, dada, naprijed marsh.

Suncala sam se kao guster. Cak sam i naocare skinula i dozvolila suncu da mi zeza oci. Bacila noge preko stolice i posmatrala prolaznike...Mnogo je lijepo bilo. Jes da sam pila caj ali sta da se radi. I ne trazim da bude savrseno.

Napravila sam sebi sajam i poslije xy godina kupila knjigu u rodnom mi gradu. `Igraj, igraj, igraj` - Haruki Murakami.

A little bit patetisanja

Veceras od gostiju samo Bojan, plus dvije seke. I falio im cetvrti. Premolise me nekako. Naravno, boli me dupe za igru i pobijedim. Vazda tako. Onda oni nastavise za drugo i trece mjesto. Kad ti nije previse stalo, kad se ne nerviras, onda ide kako treba.

Glava me i dalje razbija i mucnina i svasta. Pa ja danas nijesam mrdala nikud iz kuce. Protracila sam dan. Samo sam posmatrala kako opada lisce sa onog ogromnog oraha ispred zgrade. I kukala. Lakse mi je bilo nedelju dana u bolnici nego ova jebena prehlada. Mrzim poluzivost i poluzivot. A oraha uskoro nece biti. Tih par kuca ispred, sve ce porusiti. I niknuce nova zgradurina...

Sjecam se, kad sam bila mala, nedje oko pet godina, zena sto nas je pazila znala nas je odvesti na livadu iza zgrade. Sjecam se jelki i borova i leptirova i zelenila. Voljela sam da trcim i jurim leptirove, kao da ih hvatam, sto li...Mutna sjecanja. Sad je to, vec petnaestak godina, stambeni kvart. Nidje jele, a leptirova tek...

I tako, otici ce i ovaj orah. Zadnja spona sa onim – bilo nekad, igranje u pilotini, trazenje oraha, ko ce nakupiti vise, kokoske u dvoristu i neki malo drugaciji klinci iz tih kuca...

Lijep je dan, zaludu.

Probudila sam se jutros, oko 13:00, sva mokra, od znoja. Sjecam se dovozenja mlijeka u samoposlugu prekoputa, oko 5:00. Djevojcica u stanu iznad neutjesno je plakala, cini mi se, vjekovima. A onda su se njeni roditelji svadjali. Dakle, mrak najmracniji, ja pod temperaturom, budna, beba urlice, tata i mama isto urlicu - jedno na drugo. Bajno, sjajno. Moracu sama da promijenim posteljinu, Bilja sigurno nece htjeti, hvata i nju.

U medjuvremenu, moze biti da sam i zaspala jer su u svijesti slike iz velikog brata, pa neke cudne svadbe na kojoj nema mladenaca, plus svadja igraca iz moje sobe od sinoc...

Zaboravila sam kako je to kad si prehladjen. A inace sam u crnoj fazi. Pojasnjenje: kod mene nema izmedju. Dakle, prehladjena i crna, antibioticna, cutim.

Nema sanse da se sjetim kom ono piscu stoji u biografiji da je zachet na Nijagarinim vodopadima, dje su mu roditelji bili na medenom mjesecu. To je valjda bila glavna fora, tamo medenovati.

Kad ce me vise proci ova svadbarsko – bebeca faza, o boze. Sinoc sam citala neki forum o trudnicama. Sad kume zatrudnjavaju, zato. Veli dosadna tetka: je li te mlada povukla za nos...What tha fuck...Ne, tetka, sklonila sam se i kad je bacala one fine ruze sto sam joj dala. Zvane bidermajer.

Inace mislim da mi je otac mogao zgotoviti manju glavu. A posto me u ovom momentu ludacki boli, cini mi se zaista ogromnom.

Sve je u ocima

Soba je puna. Bilja, Zorica, Milica, Bojan i Prle. Igraju `covjece ne ljuti se`. Ali ljute se, itekako. Uvijek ima varalica, neki se bune i tako. Ja sam van zbivanja. Ne mogu. Nezanimljivo mi. Postala sam skroz asocijalna. Ne razumijem njihovu zanesenost igrom i tu vrstu anestezije, privremene. Nijesam neraspolozena, ne. Samo sam...praznija. Mozda to. Treba mi vise od obicne igre za ispunjenje, vise od zajebancije svakodnevne.

Bila sam vani, sa sve prehladom. Malo pudera i malo foliranja i kao da nista nije bilo. Odao me caj. Zeznuh se, obuh cizme, iako nije neka peta, smetala mi je. Vece je bilo lijepa jesen.

Pominju mi bivse ljubavi, neko slucajno, neko namjerno, bitno nije. Kad je to bilo...Prije trista godina. Mogla sam se udati, to je najlakse. Kao i svaka od njih. A nijesam. On sad ima dvoje. Ali uvijek cu biti bivsa, izgleda. Pechati, pechati...Odjebite od mene.

Vajrus

Prehladila sam skroz. Ruzna sam kao djavo. Podocnjaci su mi ogromni, kasljem, kijam i sve druge manifestacije koje se mogu zamisliti.

I najgore od svega, ne mrda mi se iz kreveta a kamoli da idem za Beograd...Fuck.

Utjeha: vele da kuma super izgleda na fotkama. Makar sam fotogenicna kad se namontiram.

U nedjelju bijashe ovako

Padala je kisa. Zasto da se cudim – toga sam se najvise plasila, zbog shishki, of kors. Na kraju je bilo da je mladozenja u jednom momentu drzao ruku na mom celu dok smo isli, hahha. Sve, sve ali shishke.

U, kako mi se tesko bilo probuditi. Pa isfenirati. Pa nasminkati. Naravno da nije bilo nikakve probe sminkanja prije, jos i o tom cudu da radim. Rekla sam sebi, kako budes inspirisana, mala. Ispalo je dobro, vele.

Kod mlade kuci ludnica. Svi placu kao kisne godine. Meni pomijesana osjecanja. Ona sretna, presretna, jedva ceka. Ona vjencanica, cuda, proradi nesto i u okorelom antisvadbisti...Vele mi djeveri njeni, inace iz bgd, znas li ti ove pjesme 0 tetke i djavoli su nesto naricale ono tradicijski...Rekoh im: ja sam pop rock kuma, pa vi vidite. I njima laknu, nemaju ni oni pojma...Zezali smo se bas. Kum je bio bezveze skroz. dominirala sam . Eh. Bilo je nekih drugih zanimljivosti, tek da mi ne bude dosadno. Zivio flert...

Spricer mi je super isao. Muzika zamalo pa fenomenalna. Kad je mladozenja talijan, kad je konzulat tu, nema seljastva. Nekima se nije dopalo, a neki su uzivali. Ja sam uz ove druge...Dva kolca su bila, elegantno sam ih eskivirala. Ne pada mi na pamet.

Uglavnom, finishirah najbolje. Zadnje ,definitivno, zadnje kumstvo je bilo najbolje...

Sha Ki sha

Obaveza jutros u 9:00, koja podrazumijeva moje budjenje prije tog termina. A ne pita kad sam zaspala, koliko sam spavala. Naravno, jadno i nikoliko. Tako moj organizam reaguje na ranija budjenja. Nece uopste da spava. I tako, odradim sto sam imala, kad sam vec u gradu, u polukomatoznom stanju odletim i do kozmeticarke da se pozabavi manikirom – nijesam odavno.

Eto me doma i pravac u krevet i spavanje do 15:00. Pribirala se do 16:00. Uzasna sam.

Najljepsi je jutarnji san, kome se moze. Noc je zanimljivija za mnoge druge stvari. Ja se bavim dostupnim.

Kisa i grmljavina. Hladno. Nece valjda sjutra. Ne nosi mi se nista preko haljine. Jbg. A zbilja, kupih taj mantil prosle godine, fenomenalan skroz. Svi se cudili – pa sta ce ti to. Ove godine on ultimativni hit...

Smije mi se Bilja. Jer sam upravo ovih dana `otkrila` Jamesa Blunt-a. I download-ovala njegov album i slusala ga juce non stop. Ima simpa stihova.

I am a dreamer and when i wake,
You can't break my spirit - it's my dreams you take.

Ne znam, lamentiram, majmunishem

Imam bore oko ociju. Nijesu strashne, vise da mi kazu koliko je vremena proslo od kad sam maturirala. Da me podsjete da se sve ove cure ne udaju slucajno, vec da im je, vrijeme, sto bi moj matori rekao. Za moje vrijeme vise ne pita, navikao je, naucila sam ga. Cini mi se. Rekla sam, jos samo ovo kumstvo i finito.

Nemam snage. Jeb`o te, kao da se ja cetvrti put udajem – toliko sa svakom nevjestom prodjem kumovskog drugarskog stresa i zajebancija. A kao fora – ti si sigurno super osoba, ne bi te toliko njih zvalo da im kumujes da je drugacije, to je cast. Ma ko te jebe, iskesiram se za te poklone, odigram to sto ima i ciao. Velika cast. Poslije krenu zivoti, pelene, ciscenje, krene neki cg brak...Kuma je dugme.

Smrzoh se sinoc. Hladno i u Podgorici. A pila sam nekakvu kafu, nijesam mogla moje pice. Sok, tek mi blesavo. Da ispadne kuma fina. Glumatanje i foliranje, to vam je sve bilo. Upoznala neke likove koji ce biti, glupe price, a meni dosadnoooooooo. Moze jos ovoliko `o`, ne bi docaralo.

Najbig razocarenje – ne moze da se proba vjencanica, ne, ne, nikako, to se ne valja. Uf, odje ide psovka.

Zoom!

Samo ego - manijacki napad. Sad su krace nego onda, u aprilu. A ja sam starija i imam bore.

Odoh u Podgoricu, sa kumom za vjencanicu. Ocu da se slikam u njoj, ako dozvole obicaji. To ce biti zanimljiv, nevidjen spoj.

Sveti Tom(a)

Majka pravi kolac. Sinoc. Mislim se, nema sanse da sam promasila neciji rodjendan. Ona uvijek mijesi sa namjerom, nesto ima. Mislim se, opet. Ne znam. Pitam.

Odnekud

Poslije fenomenalnog ljetovanja u Dubrovniku sa najdrazom tetkom, krenula sam u sesti razred. Vise nije bilo ljetovanja u Db, jer je sledece godine poceo rat. I ja od oktobra post dubrovacke godine nijesam imala slijepo crijevo. Dobila sam napad, u, kad se sjetim, zeznuto je bilo. I oni mene pod noz i na hirurgiju. Deset dana jer je bilo nesto pred pucanje, ne sjecam se tacno. Nije to najbitnije iako je mozda sve bitno. Nasla sam drustvo u bolnici, raznoliko, klinci su operisali bruh, pa i to slijepo kao ja i sta znam. Blesavili smo se, nosili bolnickoj kuvarici ljubavne romane a ona nam dozvoljavala da biramo jela. Sjecam se da sam vozila ona kolica sa praznim tanjirima po odjeljenju. Isla od sobe do sobe i skupljala i prevozila ih u kuhinju. Bilo mi je zanimljivo, moralo je nesto, tamo je bilo extra dosadno nekome od dvanaest godina. A kolica su bila alibi ne bih li zavirila u svaku sobu, vidjela i onu zenu sto boluje od raka i onog covjeka kome su odrezali nogu, zamisli to! Da vidis nesto o cemu si samo slusao. No, jedna stvar, osoba, progoni me i dan danas, eto, kad je to bilo. `Znas, u onoj sobi tamo je jedan momak koji je pokusao da se ubije, pa je prezivi. Pucao je u srce ali je promasio...`To su pricale medicinske sestre medjusobno a ja, naravno, ulovila. I sad vidim sebe, ulazim, i trazim ga pogledom. A on, smije se grohotom, nesto je pricao sa tipom do sebe. Nesto mi je rekao, ne sjecam se, i dodao svoj tanjir. A lijeppp, znam ,tako je lijep bio. I veseo. Skroz je srusio moju djeciju predstavu o tome kako izgleda osoba koja je pozeljela da ne zivi vise...I sokirala sam se. Ko zna zasto. Vise me je uplasilo njegovo lijepo lice i osmijeh od onog bez noge. Sta je s njim imala smrt, pitala sam se. Nidje je.

Evo sta ispada iz nesvjesnog dok mi frizerka njezno pere kosu i masira glavu, a u pozadini se cuje muzika koju sam joj ja ko zna kad narezala. `Incognito`.Osisala sam siske.

Smrzav-anje

U sustini jedan glup dan. Moze i bez ovog jedan. Nego eto, toliko je glup da moram da ga naglasim i ucinim posebnim. Cistila sam cicu topicu lapicu magicnom krpom, mnogo prasine je bilo. Sorry, cico. Bojan treba sad da mi ubaci novi antivirus program jer je stari riknuo. Moj drug majstor, pomocnik.

sinoc u rock club – u ja i Zeljka. Odbijamo ponudjenu turu pica od njenog druga a konobar mi govori – ma mozes ti, znam ja da si jednom popila tri gin tonica...

Boze oprosti. Ja pojma nemam kad je to bilo. Cush, kao da su tri gin tonica moj limit. Mogu ja jos toliko bez problema. E!

Cijeli dan slusam muziku sa cd-ova, radio mi dopizdio. A Bilja kuka za makar jednom radijskom. Kakve smo mi sestre. Sve razlicito.

Just JUst JusT so...

Duva nenormalno. Onda nemam drugog izbora nego da se sakrijem ispod jorgana i kuliram. Folerko jedna. Ali, znate li kako je to tuzno i iznenada. Prekjuce u majici lunjam po gradu a jutro nos iz kreveta ne mogu da pomolim. Nije fer. Sto nas godisnja doba fino ne pripreme, poput svijetla na semaforu. Opustim se i uzivam u miholjskom, u baletankama i suncu i odjednom – paf. Hladno jutro koje cak vise naginje ka zimskom no jesenjem. Najavljuju snijeg u planinama. Ejj! Ne zajebavaj me. Kumujem u nedelju, kratka tanka haljina, smrznucu se. Ne radi mi to. I jos, ako otkinem siske, vjetar ce mi sjebati frizuru. Aj nemoj ovu nedelju jos, ti, ko god da si, molim ti se.

Ostera sam zavrsila sinoc prije deset. Drugaciji je zato sto nije taman kao inace. A pise jednako dobro. O svemu sto pozelis. O zivotu, literaturi, trenutku, emocijama, starosti u novom svijetlu. Ali posto je on – on, tamu ostavlja za sami kraj, i kako te iznenada zaskoci, ne shvatas da je bas to uradio. Zajebao malo citaoca – kao, a sta si ti ocekivala, da cu da se pozitivno blesavim cijelo vrijeme, eee, ne moze. Nema veze, super si.

Somewhere in between
The waxing and the waning wave
Somewhere in between
What the song and silence say
Somewhere in between
The ticking and the tocking clock
Somewhere in a dream between
Sleep and waking up
Somewhere in between
Breathing out and breathing in
Like twilight is neither night nor morning

Not one of us would dare to break
The silence
Oh how we have longed
For something that would
Make us feel so…

Jos jedna

Citam `Bruklinsku reviju ludosti` Pola Ostera i vidim da ce ubrzo da iscuri. Strane samo idu. Divna je. Sasvim uzivam. Sinoc sam ostala do jedan i opet danas nikako nijesam mogla da je sacuvam kao poslasticu, za veceras. Nedisciplinovana ja.

Dolazila je Mira sa bratom da me sluzbeno zove za kumu. Sa sve prelijepim buketom, za mene. Najs. A majka histerise kao i uvijek kad je bilo kakvo zvanicnije okupljanje, pa makar to bila cura koju gleda stalno i koja je domaca kod mene. I njen brat. I onda utice na moje nerve i pritisak, postajem kao onaj cep od sampanjca koji ce, kad se protrese, da rikne bez otpusacha. Tako i biva. Kratka eksplozija, nakon koje je svim lakse. Majci, jer je to nauceno ponasanje koje i njoj cini bolje – ja sam, dakle, odigrala sto se ocekivalo, onda sve postaje blaze, smiruje se, splasnjava. Majka se izvinjava, pa ona hoce samo da sve bude u redu. Da, bice u redu, sve osim mene, usled tvojih visegodisnjih panicarenja. Ocigledno nema mijenjanja ploce, bolje nadji drugi gramofon.

I biva kako treba, lijepo, veselo, zajebavamo se, Mira se udaje za Italijana, otac, moj divni i pitomi tatica konstatuje da cu ja onda sigurno naci nekog Spanca. Zamolila sam buducu kumu da poradi na tome. Mislim se, matori, ne radi ti lose intuicija...

Interesantno je da su tih dva sata najduze sto sam provela sa roditeljima u zadnjih par mjeseci. A cini mi se da se nije mnogo glumilo. Kako ide ono – kako sam se nadala, dobro sam se udala, hahah.

Desavanje, now

U osam zakazano feniranje meni, Zorici i majki. Ok. Eto me vani da vratim Jeleni `Preljubnike` i uzmem Ostera. Sjedimo i pricamo kao nesto ispred zgrade kad frizerka prolazi i govori mi : pa aj kuci, mislis li se fenirati. Jelena dodaje: i ja bih da se feniram. Ja: aj sad sa mnom.

A sestra od strica Ceca je izvisila jer smo mi vec zakazale. Ujutro ide na eksurziju, grehota je, ubacismo i nju. Sad dodje i Milica da se druzimo.

Neobavezna iznenadna guzva. Frizeraj u hodniku. Meni farba na glavi, na ono malo prirodne smedje.

Sad sam u fazonu da ustedim 50 e i ne uradim pramenove, ne bi li to otislo u kasicu za sajam. Ko meni zna. Tako mi sad palo na pamet. Tesko parama da se potrose, tesko meni sa njima.

Pred spavanje

Sva mi soba mirise na strudlu. Izludjecu. Kao prvo, ne valja jesti mirisljavo, primamljivo, toplo tijesto. Nije zdravo. Drugo, meni skroz ne prija a mami. Trece, soba mi je kao fuckin` pekara! Zbog tog mirisa. On ne uspavljuje.

Joe Cocker na radiju – My father`s son. Mnogo dobra pjesma. Nekad ne bih napisala `mnogo dobra`, ruzna mi konstrukcija. Nekad ne bih rekla za nesto odlicno da je `vrh`. Nekad i sad. Rekoh onda sebi, pricaj sta ti padne na pamet i zivi.

Obukla sam veceras helanke. Dugu majicu - tuniku preko, tigrasti dezen. Koznjak – skroz u trendu. Duboke cizme dolje. Ma, nidje zamjerke. Poslije ihaj haj malo da se upristojim. Nijesam bila nasminkana, broji li se to u nepropis. Samo mi bilo skroz neobicno, kao da sam samo u majici bila. Pokupismo se do paba ja i Zorica, nagovorih Jelenu i Zeljku da dodju. Sve klinci, srednjoskolci. Jad i bijeda, hahah. Zezali se na racun toga. I toga da sam za stolom jedino ja nenevina. Daaa. Nekako tako ispalo. A rekle mi, ne pisi o tome ni pod razno. Ih, sad. Pa sta cemo – desava se. Da ih utjesim, ne zna se jel gore vama sto ne znate kako je to ili meni koja znam i trenutno samo znam, hahha. A presla dvadesetu svaka, ne mnogo, eto, i to da kazem. A i glupo je da se kresnu samo kresanja radi. Kad naidje pravi ili makar podesni, osjetice se to. Stvarno je manjak frajera a najezda budala, budaletina, debila, sirovina. Mogu do ujutro ovako.

Dosla je tetka iz Bgd da vidi babu, dosao je i Vuk iz Kotora, ima raspust, sad smo svi tu – komplet, do ponedeljka...I sad je skroz zanimljivo kad smo svi cetvoro ovdje u sobi i nesto kao pricamo. Nema vise klinaca u kuci...

Bez bijelog luka, zaboravila sam ga. Ne znam ni sto ce mi. Budala kad hoce da se skloni, hvata se za sve. Eto, nije mi trebao.

Obaveza kao kanap za vratom, kao kamen u cipeli, kamencina. I onda jos malo alibija, petak je, trinaesti je, $edi dje si. Ma kako da ne. Marsh napolje.

To sam ja od danas. Ima neka dobra cokoladica kinder sa rizom, ne znam tacno kako se zove, ali drzi. Sad ih stalno imam po torbi, za ne daj boze, kad mi padne pritisak ili kad mi padne nebo.

Kad pomislim da bi neko, ipak, presao pola svijeta, ne bi li bio sa mnom, uplasim se. Mozda se zeza. A ne, ozbiljan je bio. Dobro, nece biti bas sjutra, mozda zajebes nesto u medjuvremenu. Pritisak ili nebo.

Muke oko naslova

Lijep oktobarski. Samo majica i brushalter, za nevjerovati da sam to bila ja, vazda li mi je hladno. Kafa i djus. Sta cu ja na faksu, pojma nemam, ali se nadjoh tamo. Svasta, svasta.

Konacno je dosao red na mene da nosim MOJE patike. Poslije kojih su kupljene druge. Ali ove dizelke vise volim od novih puma. I to ne samo ja nego i sestre mi. Niti su nove, niti su sjajne ali otimacina zesca. Danas na mojim nogama. Kupljene prije skoro tri godine. Sjecaju me na neke lijepe beogradske dane i proljece na ulicama, na Kalish i zeljenu samocu.

Nerviram se. Izgleda da cu propustiti ovogodisnji sajam knjiga. Ne mozes i da kumujes i da putujes i knjige da kupujes. Jebem ti rimu, shmrz. I`m waiting for the miracle to come – ono Cohenovo.

I tako, veceri donose jesenju hladnocu, preispitivanje, caj od kamilice i bosanski lokum, omiljeni slatkis iz vremena kad sam klinka bila.

Zeli. Jako.

Stvarno – sta sve moze da se desi u dva dana. Nevjerovatno. Kao da je van mene, skroz.

Haoticnost neka u kuci ali preovladah nekako. Zadubljena u rijeci, to mi zbilja najbolje odgovara...

NECU!

Glava mi se napuni ideja – puca. Udjem li u sobu, cistac pocne da radi. Moram da smislim neki antiblokator, ne znam koji je ovo djavo. Ne mislim naravno, na blog pisanje, nego na ono, drugo.

Provocira me sve zivo ali ne mogu da ubodem sebi frekvenciju. Zasto?! Nervira me to, pizdim.

Lijep dan – nedje tamo od 14:00. Sa hladnocama ovaj peti sprat pocne da mi djeluje kao kula ni na nebu ni na zemlji. Slabi prozori i ta sranja. Duva, vjetar zajebava roletne, sou se stvara...Ispada gore nego sto jes. I onda izadjem vani kad tamo – nidje opasnosti. Inace je ovaj kvart cudan, neka vatrometina, uvijek je tu hladnije nego tamo malko dalje, u centru. Sedam minuta dalje, tacnije.

Kupih cetvrti prsten. U zdravlju ga kuma nosila. Ne mogu vise. Umorna sam od kumovanja. Pitam se koliko je danas sve to zelja neka i dobrobit meni a koliko neciji interes, ipak...Najozbiljnije. Jos sam najmanje osoba iz te price. Ispadam sebi nekako magarac. Necu vise da budem to...magarica.

Eto

Dva hladnija dana u kontinuitetu i evo babi 39 temperature, upale pluca vjerovatno sa obje strane. Fuck.

Meni je bilo muka cijelu noc i jutro i krepana sam i nikakva. Dosao doktor i pravac na mene, otvara koferce. Nene, chiko, to su vam druga vrata....A vidim ja, ti se nesto presamitila...

Nedelja, ne znam

Stvarno nijesam imala pojma zasto bih se ustala prije – nije bilo potrebe. Glasovi bi se culi, pa utihnuli i sve tako. A ja? Premotavala sam razne zivotne trake u omiljenoj ljubicastoj posteljini. Kad bi naisla neka neprijatna, zamotana, zguzvala bih sliku, pravac sa njom u recycle bin i nastavila dalje. Tri sata krevetskog razmisljanja, poluspavanja, protezanja...Tri sata samo moja.

Upravo ide `Carma Police` - Radiohead, volim je. Odnekud spolja ulazi dim, neki se dimnjak zapalio, vjerovatno. Temperatura je pala i to vrlo, sa dimom ulazi i hladni vazduh koji mi bistri um. Kafa pored, hladi se.

Cudna sam skroz kad se izadjem vani neposredno poslije ustajanja. Prva asocijacija – goluzdravi ptic, hahah. Ne znam zasto. Cini mi se kao da sam dosla sa Marsa a ne iz kreveta. Hhaah. Uvijek tako. Pribiranje onda slijedi.

Stedim jednu knjigu. Zamalo sinoc da je procitam skroz, tako me vukla. Ali ne, bice jos noci. Luksuz citanja po danu necu dozvoliti sebi. `Preljubnici` - Vida Ognjenovic.

Mala...

Hhahah, kao da mi je krivo. Svaki takav sada kao da je poklonjen pa mu se cudno radujem. I bose noge, nece me zeznuti to, valjda. Kako volim sunce.

Cijeli dan sam setala i pila kavu i dogovarala razne svadbene sitnice sa buducom nevjestom, mojom kumom. Sve sam nekako sklopila, nevjerovatno – fali mi jos frizura. Skroz sam neodlucna. Ne bih kerefeke, malo skratiti, ispraviti, vjerovatno famozne siske. Hocu da budem ja, odjeca to vec govori. Ja, ja i ja – bez shljashtecih detalja u polucasual fazonu, koliko prilika dozvoljava. Mrzim da me dogadjaj proguta. Kad sam kupila to odijelo za maturu, jer je tako trebalo i jer sam morala nesto – a haljinu nijesam htjela, sta se desilo? Vise ga nikad nijesam obukla. Krepava ko zna dje. A super sam izgledala, zaludu. Naucila sam lekciju, matorija sam *aha*, i vise nema takvog igranja. Slusaj sebe, mala.

Krivo mi je sto mi je soba blizu kuhinje – jutros me probudio miris palacinki. Ne volim da me bude mirisi. Od palacinki mi muka.

Klin - ka

Pocela je sezona nara ili ti shipka. Predoziracu se, uh, kako ga volim. Njam njam. I jos je zdravo, milionih nekih vitamina i zezalica. Da docekam da se zdravo i niskokaloricno hranim. Jos samo kad bih imala granica. No, kao ni u cemu onda ni u tamanjenju shipka.

Kako ne umijem da se nosim sa nekom - jednom -posebnom kritikom, uopste ne umijem. Ja sam klinka jedna. Klinkusha.

Strah

Majci se tada pokrenuo kamen u bubregu, tako kaze doktor poslije nalaza. Ultrazvuk od prije mejsec dana demantuje postojanje kamena. Majka uplasena. Danas je nesto zaboljelo opet i nije isla na posao. Svoj strah pretvara u potmulu nervozu, jer iskace odjednom na svakog clana porodice po malo...Cijelo jutro neka vriska i ljutnja, a u pozadini, nemoc.

Juce, prica mi Bilja, pita dje je otac. Ova joj odgovara da je u kupatilu. A majka ce placno: nesto se mnogo tamo zadrzao, da mu nije sta bilo...

Jutros su saljivim tonom objavili Zorici da su odlucili kad bude vrijeme, da idu u staracki dom. O moj boze. Nikad se takve stvari nijesu pominjale. I jednom i drugom su zivi roditelji, moj pradjed je zadnja osoba umrla iz porodice, 1986 – te u 96-oj.

Lagani svashtarski

Prije neki dan su se polomile moje posljednje naocare za sunce, ovosezonske. Cetvrte. Samo sam ih izvukla iz torbe i plastika je uradila: krc. Nijesmo se nesto slagale. Prije njih su otisle jedne crne, pa braon, a sezonu oprastanja i ignorisanja mene otvorile su najdraze, sa leopard dezenom. Mocne su bile. Naravno, nista brendirano, jos mi samo to fali. Ali eto, nije nam islo.

Danas opet imam trinaest godina, time machine je proradila zestoko. Samo sam ljepsa nego tada, ipak jesam. Plavo mi bolje stoji od moje svijetlo smedje. Sta ovo trabunjam. Pa opet sam u helankama, bas danas i automatski sam se vratila na taj sedmi razred i moje prve teget helanke. Sad se pomodno zovu leggins ali neka to...Majka vrti glavom, smatra da ipak, to nije za mene, haha. Slatko mi stoji, kad kazem. Tunika preko, taj fazon. Crne.

Opet kuliranje u parku, ovog puta nas cetiri. Cigareta, bas mi je prijala, iako nijesam od te fele. Nekad mi dodje. Gledanje u nebo kroz granje as always. Kako to prija. Sunce.

Sve je relativno

Izronila sam iz `Korekcija` Dzonatana Frenzena. 487 strana. Teska knjiga zbog teme. Porodica koja se rusi i bavljenje sjebanoscu svakog clana ponaosob. Mogla sam da je otkacim ali nijesam htjela. Mazohizam ili prociscavanje? Pojma nemam.

Glupaci vs ptice

U centru grada su stabla platana. Drvored. Oni luce najvise kiseonika, valjaju za grad, fotosinteza i ostale zezalice, ne znam tacno. Ali valjaju i trebaju i odavnooo su.

U kasno poslijepodne se tu nasele drozdovi. Nijesam znala da se slatke pticice koje kake po nama tako zovu ali sam procitala danas u novinama. Luduju oni na granama, mene podsjecaju da nije sve sami beton i soliteri, da ima nesto zivota drugacijeg a little bit, ako su cijela jata tu, ipak nijesmo zeljezarom i pivarom previse zagadjena sredina i tako... I onda, malo to kakenje, znate, smeta. Sta ce ptice. I mi to radimo, pa sta. I dan danas i vazda i nema da se mijenja... Ja samo zaobidjem, idem drugom stranom ulice i sta sad. Medjutim, nasi komunalci, neki njihov pretpostavljeni, valjda, odluce da skroz osisaju drvece ne bi li tako otjerali ptice. Tako i biva...Drvece sablasno nago i nekako posramljeno djeluje zbog toga. Oni misle da su rijesili sve, no, drozdovi se sele na drugi kraj ulice i na preostalo neosakaceno drvece. Samo promijenili stranu. I nastavlja se prica. Sad su na jednoj strani polumrtva drveca bez krosnji a na drugoj, opet, nasi cvrkutavi junaci...

Danas najnovija vijest – komunalci uzvracaju udarac! Ne znajuci kako da otjeraju ptice koje su na drvecu par sati u svako predvecerje, postavice zvucnike (!!!) valjda u krosnje i pustati zvukove grabljivica. Da tako rijese problem. Koji li je mozak ovo smislio, a koji tek odobrio i finansirao, da mi je znati...Odlican fazon za pricu, kad ne bih bila lijena...

raspolozena za psovke, da se praznim tako. nije los recept.

Sinoc u gradu. Glava, vec pomenuta bruji. Vjencanje, sahrana, vjencanje, sahrana. Podijeljena licnost postajem.

Trazim sta da obucem i obujem za vjencanje koje ce biti za dvadeset dana a razmisljam kako cu izdrzati sjutrasnju sahranu. I sve tako, u krug. Jebem ti zivot.

Jedno umre, drugo se rodi i to je sva filozofija ovoga svijeta. Tako jednostavno.