MOJmentalni_kung_fu: 10.2008.

čet - 30.10.2008

Nečija strast

Na deset metara od ulaza u moju zgradu, počela je oluja. Toliko intentizvna, da sam ušla u prvo što je bilo pored. Butik. I naravno, snimila par stvari. Dobar fazon sa malim gradom je da se za sve možeš dogovoriti...Ali, nijesam popustila, nijesam ništa isprobala, ostavila sam za sjutra...A sjuta možda i zaboravim...
Po izlasku, nije bilo kiše. Čim sam ušla u stan, zagrmjelo je i sad – sad je oluja, neko se gore žestoko naljutio. Lijepo je, kad si na suvom, u topolom, još u potkrovlju. Pa dobuje kiša u ritmu tam tama...Ujutro nijednog lista neće biti na drveću, sve će završiti na pločniku...Pada, pada...Grmi, grmi...Duva, duva.

Objavio mojmentalni_kung_fu u 30. oktobar 2008 17:58:26 | 1 komentara

Upozorenje

Moj status na facebook – u je sada : u pubertetu.
Ali jesam. Doktor kaže. Dijagnozu mi je dao a ona glasi: pubertetske bubuljice. Poslije dijagnoze i pregleda od cca dva minuta prof. dr mi je dao i terapiju. E, terapija je potvrdila njegovo tvrđenje, jer sada, poslije šest dana korištenja kremica velike razorne moći, definitivno izgledam kao najgori pubertetljia. Pa ja današnja sam gora od mene u sedmom razredu!
Bože me oprosti,ali nema razlike između tih rasturača bubuljica i hemoterapije. Može da ti bude muka, razbijaju i okolno zdravo tkivo...Možda ziliječe a možda i ne.
Ko je mene ovo začarao, pitam se...Ne, veli on, nije niko, mogu te pubertetske da se jave u trideseti m ida traju do četrdeset šeste.
Ružna sam ,mnogo sam ružna, ne javljate mi se kad me vidite na ulici.

Draga Silvija

Juče sam shvatila da me mjesec dana dijeli od tridesetog rođendana. Samo trideset dana do tridesetog, koje olakšanje. Ne znam kako si se ti osjećala tada, niti kako si se osjećala na današnji dana šezdeset druge. Već si imala djecu, dvoje, već si bila prevarena žena. I napunila trideset godina. Odavno nesrećna...
Zastupam tezu da se neki ljudi rode nesretni i onda pokušavaju da funkcionišu u svijetu koji nije njihov. Cijenim da si ti bila jedna od njih. Nijesi izdržala. Bila si mnogo hrabra ili velika kukavica, zavisno kako ko gleda. ali, nijesi izdržala.
Jedva čekam trideseti, pa trideset prvi, da te prestignem. Onda ću misliti da ću, ipak, nekako, izdržati. Da ima smisla. Inače je smisao beznačajan, ti znaš, i zatosama sebi stvaram zabave umjesto da tražim njega. A sreća, vjeruj, tačno je kad kažu da je relativna.

Danas sam gazila po gomilicama lišća. Hladnije je, svidjelo se lišće novim čizmama. Svi su gledali u njih. Nije smisao, zabava jeste.
Sretan ti rođendan.

To se raširilo

Neka mala sala u pozorištu, zovu je studio. I puštaju se radio- drame, neki adaptirani tekstovi Umberta Eka. Svi u mraku.

Postaje simptomatično to sa pozorištem. Što li će biti kad odem sledeći put...

i drugi demoni

Spavati, sanjati...E, da mi je. Obično srijedom i četvrtkom u osam ujutro proklinjem profesora kod koga tog jutra imam predavanje. Mogli su u deset, mogli su.

Jako sam ljuta i razočarana. Macbook mi se raspada. Plastika puca. Sramota me reći koliko je para otišlo na to. Pa ne gazim ga nogama, majku mu.
Ne znam šta da radim. Podliježe li to pod reklamaciju...?
A volim ga. Da, više nije lapica, drugarica, sada je on. On. Ljubav. On sve gori, ja ga kritikujem ali ne bih da ga mijenjam. Glupa ta ljubav. Sa pravim tipovima sam ipak, drugačija. Ali negdje se čovjek uvijek zezne, izgleda.

Misli

Još uvijek ležim u mraku, tjerajući se do kuhinje, tjrajući se na spremanje kafe.
Ne znam da li mi je san od sat vremena pomogao ili odmogao, ustvari. Smanjeni telefoni, ne mogu vani na kafu, jer mi ne odgovara društvo, ne bih neke bezvezne priče. Radije bih, da je sunca, bjelajala sama, kao juče. To se zove valjda - punjenje baterija. Moje su nagrđene zaspivanjem u četiri, buđenjem u osam, ako je i to između bio sasvim odmor, a nije. Mrzim alarme, jer samo mislim na njih. Trik sa mijenjanjem muzike ne radi. Kad bi mi moglo biti, samo bih spavala i ovo između malo živjela :). Svako nešto voli...
Sinoć film “Glad“. Nevjerovatno vizuelno i muzičko uživanje.
Zanimljiva fora ovog kviza, sada i u Hrvatskoj, đe ljudi za neke novce pričaju svoje male prljave tajne. Vrlo zanimljivo. Je li do novca ili do ...Svega nečega...

Easy one

Smiješna mi je ta osobina, ali ne mogu mnogo da utučem. Kao oni što se rode kao dobričine pa ih svi smatraju budalama.
Ono lijepo što vidim ili čujem, dobija na još većoj važnosti tek kad ga podijelim sa nekim. Kad nekog oplemenim saznanjem, tako se valjda kaže slikovito.
Pa, zaludih se Zoranom Predinom. Konačno stigao neoganičeni net, a to znači download do besvijesti. Surfovanje po youtube-u i gledanje svega, slušanje, ma...Uživanje. Da, taj Predin je čudo. Sva što sam mogla da skinem, kod mene je. sinoć ulovih i ovo najnovije, prepjevi njegovi, drugi izvođači. Na hrvatskom. Uh.
A odgledah još jedan film dragog mi reditelja i scenariste Hulia Medema. Ne znam zašto forsira onu glumicu, nije mi po volji. ali, on je kao pisac čiju knjigu kupujete bez razmišljanja, meni. Šta god dođe. Film se zove “Ljubavnici polarnog kruga“, snimljen 1998. Friško u mom kompu, e viva torenti.

Jesen. Cetinjska. Lijepe boje dok ne krenu kiše. Mir koji oplemeni nespavanje i umor.

Pametno ništa, samo gorko. Aloja je ok.

I dok sam bila odsutna, malo – malo, pa pomislim na nju. Pa kako će se snaći moja aloja? Moja cimerka, u maloj zelenoj saksiji, mali poklon. Jeste da se ne zaliva često, ali deset dana...Sve je u redu, dobro je. Stvarno ne troši vodu.
Onog dana, najavljene demonstracije. Nenormalan haos u gradu. Morala sam do Nikšića, vraćam se busom u Podgoricu, legitimisanja tri puta. Pravila se frka prije frke. Dizala se tenzija. Ljudi su mislili da počinje građanski rat.
Ja ne. Ali stvarno. Bilo mi je smiješno. Niej me bilo strah.
Počinjalo je u šest. Oko pet, toliko policije po gradu...Lomiće se amerska ambasada, kažu. Lomiće se vlada, skupština, whatever.
Veli mi prijateljica- znaš, tako su i u Sarajevu mislili, neće biti ništa... Molim?
A stvarno, jesmo li još takvi? Kakvi smo? Na ulice po svaku cijenu. Prevaziđeno i smiješno.
Ništa se novo nije zbilo, ništa neočekivano- mislim na odluku koja je donijeta. I sad će dvije – tri budale , da pokrenu nesretnike koji su vazda nezadovoljni, ovi će malo da se ponapiju i hajde, lomi...
Nijesam ni za ni protiv. Najgore, znam. ali, istinito. Nikome se ne ulizujem. Imam argumente i za i protiv odluke. Ali ovo nije politčki blog. Samo moj post rezignirani zapis.
To je noć od koje su se mnogi bojali. Noć u kojoj se na sceni Crnogorskog Narodnog igrala “Medeja“. I krenula sam, kažu, gotov je protest...Idem, pa i da nije. Ali sad je najgore, opet će taksista, upravo je gotovo, oni fini idu kući, rekli su što imaju a oni raspomamljeni pijani, oni će da aveću...
Mnogo ljudi zavijenih u srpske zastave, mnogo ružnih pogleda, mnogo...Mi smo govna narod. Mi smo veći Srbi od Srbalja, a postajemo, još i gore, veći jevropejci od Solane.

Nema skupa na kom je Amfilohije a da ću ja biti tu. Njente. Zlo. Đavo, nacista.
Dok je trajala loša predstava, Medeja gora od očekivane, nešto ništa, a vani - čuli su se helikopteri. Nijesmo znali što je vani. Pucnjeva nije bilo, makar to. Lomilo se pozorište nije, ni to. Skupština je ipak malo dalje. Nekako sve čudno.
Povratak. Žardinjere po ulicama, polomljeni izlozi. Policija, ona oklopna ili kao već, specijalna, sa svačim. Vatrogasci. Nema taksija po centru. i, suzavac. Sada, danas.
Jesmo zadovoljni? Jesmo pametno postupili?
Jesmo li promijenili nešto?

Meni je samo muka. Od jednih i od drugih. A od onih što bi da su neko drugi, najviše.

Kasni, rani

Nije do vas, do mene je. Ma, da!

Inače je u Podgorici lijepo vrijeme i pretpostavljam da je i vazdušni pritisak u normali. To što su svuda đe moram biti tone foliranata - to već nema veze sa vremenskom prognozom. Moram opet dopingovati ili želudac ili glavu. Pa će biti lijepo vrijeme, normalan pritisak i ljudi koje ne primjećujem.

Junaci?

Grki

Kako ženu mogu da obraduju cipele. Čak i samo pogled na cipele, koje su neđe u Engleskoj, koje se mogu poručiti. Mogu a ne moraju. Samo gvir- gvir na njih djeluje kao da su kupljene.

Kako mene ženu mogu oporaviti nekad takve gluposti a sve mislim, zavaravam se, da sam pametna, emancipovana...

Fransoaz Sagan, recimo. Džepno izdanje i mojih petnaest godina. Da mi je znati đe je ta knjiga, jesu li je pojeli crvi na tavanu...

poruka

...

Summary

Odoh tamo đje je nekada bio dom. Poslednji put u julu, dva ili tri dana, ne sjećam se.

Naporan dan i umorna, ali, zadovoljna. Toliko je čest osjećaj da ga se uplašim. Umorno zadovoljstvo.

He:
I fell into the ocean
When you became my wife
I risked it all against the sea
To have a better life
Marie you're the wide blue sky
And men do foolish things
You turn kings into beggars
And beggars into kings
Pretend that you owe me nothing
And all the world is green
Let's pretend we can bring back the old days again
And all the world is green
She:
Let me lie about it all
Call back yesterday
We lay down in a shady grove
With the yellow buds of May
Now the shadows are getting longer
Winter's moving in
It is colder than I remember
That it's ever been
Pretend that you owe me nothing
And all the world is green
Let's pretend we can bring back the old days again
And all the world is green
She:
The face forgives the mirror
The worm forgives the plow
The questions begs the answer
Can you forgive me somehow
Maybe when our story's over
We'll go where it's always spring
The band is playing our song again
And all the world is green
Pretend that you owe me nothing
And all the world is green
Let's pretend we can bring back the old days again
And all the world is green
He:
When the moon is yellow silver
On the things that summer brings
It's a love you'd kill for
And all the world is green
He is balancing a diamond
On a blade of grass
The dew will settle on our grave
When all the world is green

Ženski

Bila sam u Delti koja je otvorena u Podgorici. I sad bi trebalo tu da se piše kako su svi došli. Pa šta? Došla i ja.

Čuje se vani u kafiću Dance me to the end of love i prekidam post jer je ovam momenat savršen.

Gledajte!!! I čitajte...

30.9.2008

Ako sam i ušta sigurna u ovom malom životu, to je da posjedujem intuiciju. Jaku.
Bio je ovo težak dan. Veseo i tužan. Naporan.
Rodio se Viktor. Ja sam tetka, najstarija od najbližih :).
Njegovu mamu su malo sjebali na porođaju ali biće dobro. Mora biti dobro.