MOJmentalni_kung_fu: 11.2006.

čet - 30.11.2006

Od jabuke pa spontano

Jedem jabuku brzo, kao da ce mi je neko ukrasti. Nema je vise. A ne volih ih posebno, stovise, rijetko ih i volim. Jedino ove zute sa tackama, ne znam ja koja je to marka. Mirisu na zimu i komsijsku ugrijanu kuhinju. Ja sam trazila majki da mi sprema tu poparu sto sam kod njih jela. Nijesam shvatala zasto je oni prave sa vodom a majka uvijek sa mlijekom. Ljepsa mi njihova sa vodom. Kasnije sam saznala.

Isetale se juce ja i Sanja. Ponovo sam upoznavala neke ulice. Od kad samo nijesam prosla pored bivse srednje skole. A cetiri godine je stopalo pamtilo svaki kamencic. Sve prodje.

Cijelu noc duvao vjetar. Prvi put ove zimske sezone, bilo mi hladno u krevetu. Hocu ono vuneno cebe koje je istkala moja bakica. Jel se tako kaze? Moram ga veceras ukrasti nekome. Treba mi, da me grije.

Isla sam da je vidim. To je ona bakica na koju licim. Grudima i ramenima i navikom da volim da spavam ujutro duze. Ona ima osamdeset jednu godinu. Sprema fenomenalne ruckove iako se jedva krece. Voli me bezuslovno. Opet je pricala kako sam kod nje, na selu, prohodala. Kako me je naucila da ne dohvacam sopret na drva. Slatke uspomene...

Ja ne znam kakve su to lose, razmazene, zahtjevne bake. Moje, obje, rajske su.

Objavio mojmentalni_kung_fu u 30. novembar 2006 18:42:00 | 21 komentara

UH!!!

Otvoriti specijalizovanu ustanovu. Sanatorijum – PMS. Pun pansion, jakuzzi ukljucen, mladi i miscavi maseri, najdraza muzika po izboru. Poslastice razne, sto jace , to bolje. Sa rumom dosta toga. Mirisljave papirne maramice za one koji ce ipak otplakati pored svih ugodnosti. Sa bolescu se bori. Nema predaje. A mnogi muzevi, momci, kolege sami ce nam uplatiti tih par dana mjesecno, radi svog mira.

tri tacke za danas

Još jedan susret, koraci u snijegu
I ruka neka, već je pored mene
Jer neprestano, mi smo u bijegu
I slijedimo se dugo kao sjene

U mojoj sobi ostaješ do jutra
A sad su noći ledene i plave
Pričaš o svemu što nas čeka sutra
Kad dođe vrijeme buđenja i jave

Maštaš o moru, kamo ćemo poći
Jednoga dana u suncu i sjaju
Gasimo svjetlo, ti zatvaraš oči
I priča nam se tako bliži kraju

Zar je sve to samo san
Djevojke za jedan dan
Djevojke za jedan dan
Za dan

Od tad te viđam mnogo mnogo puta
Na trgu, plesu, u nekoj kavani
I želio bi makar pet minuta
Da ti se javim da budemo sami

Govorio sam, već je bilo kasno
O našoj davno zamišljanoj sreći
I vidio sam, vidio sam jasno
Da mi ne želiš ništa više reći

Ja opet živim sam na kraju grada
I često slušam vlakove na mostu
Ili u ponoć kada kiša pada
Otvaram vrata nepoznatom gostu
Volio sam sada znam
Djevojku za jedan dan
Djevojku za jedan dan
Za dan

I kad sam lagana, mozak je drugstore. Draga jutarnja tisina.

Dani za setnju. Juce smo otisle sestrinski, plus Zeljka. Popile kafu, koji cigar i ti fazoni. Opustajuce. Ustala sam i pozirala pored klavira. Lijep ambijent a i Zorica dobro fotka. Onda jednu sa koznom jaknom u rokerskom fazonu, da djelujem opasnije. Poslije toga po gradu, cisto ludiranje. Nailazi Stana i ubacuje se u fotku. Onda jedna sa Milanom i Marijom. Milana – 14 mjeseci, me zove po imenu i smije se. Mama i cerka u zlatnim jaknama, show. U trznom centru isprobavanje djecijih sesira, kao za nvgd i te fore, ludackih, i naravno, fotkanje. Ljudi se okrecu, misle, neki performans. Nas tri smijeh, prodavacice isto. Bjezimo.

Jos cekam kratki kaput da me zavede i kupi – ne ja njega. Nijedan da me ocara a necu manje od toga. Kao i sto se drugih stvari\ljudi tice.

Dan za setnju i ovaj. Ali prije nje, budjenje u tri, zaspivanje u sedam. Ej, nesto je drmalo dva puta – ipak je bio zemljotres. Nijesam bila sigurna, tada, oko sest. Knjiga je fenomenalna, samo je glavna junakinja, ona ja Japanka, na kraju nestala. A evo mene, tu sam, stvarna, postojim. A sta nocas da citam?

Napolju fenomenalno, kraj novembra a dekolte mogu. Cudo, kad kazem. Setaj, setaj, setaj. Kul. Ne kao kulov nego obicno.

Novo je da sam se tusirala skoro pa vrelom vodom i bas mi je prijalo. Skroz novo.

Post b-day

Prvo i najcudnije, sto se ne pamti. Na dan mog rodjenja, poslije ko zna koliko godina, ne vise od 28, to sigurno, prelijepo vrijeme. Ej, sunce sija. Zacudila sam se skroz. Mada su zacudjavanja pocela vec od ponoci, raznorazna.

Bilja, Zorica, Vuk i Sanja su bili u drugoj sobi, kao, gledali Velikog brata...Ahaaa, kako da ne. Pretpostavila sam da se nesto sprema, mada su svi bili extra hladnokrvni. A ja, kakva sam bila? Mirna, jedva cekala da prodje ponoc i pripremala se za odgovaranje na sms-ove, poljupce, grljenja, razne zelje i sl.

Medjutim, razularena masa ulijece pet minuta prije ponoci, ja se prestravljujem, ljube, grle, itd, Vuk mi manirom iskusnog umetne dvadeset eura u dekolte, ahaaa, a cure ispred mene stavljaju kutiju. Pribiram se, sta bi ovo.

Na kutiji cica sa sisama. Aha, znaju, volim vesh, kupile mi sestre to. Kul. Uzimam kutiju, malo je protresem – ne zateze dovoljno za brushalter velicine koju nosim. Cudim se. Smijulje se. Otvaram, unutra platnena vrecica – Avon. Opet prevara. Stavi ruku unutra i zatvori oci, kazu. Ajde de. Nesto meko mi u ruci, pogledam – crvene kozne rukavice. Toliko sam ih zeljela. Negdje sam pomenula da bih voljela da kupim kozne rukavice neke lude boje, ali toga ovdje nije bilo. Samo braon, bez i crne. I one promuvale, nasle, i to crvene!!!! U njima jos deset eura. I blesa od mene pocinje da place, rida, jeca. Volim vas, drage sekice i bato, dragi ste mi mnogo, hvala vam za sve. Veli Zorica, kupljene su u Podgorici i jos je njen drug isao za njih, pa ih onda odnio za Kotor i na kraju su stigle kod mene. Lude su to planirale danima i trazile a mene drzale u uvjerenju da cu dobiti kesh jer je tesko naci poklon koji ce mi odgovarati...To PRVO.

Probudila sam se.Baka sjedi u kuhinji. Prilazim joj da me poljubi i da mi cestita. Grli me, sapce – ti si moja prva radost, neka ti je sa srecom, neka sve bude kako zelis. Idu joj suze. I stavlja mi nesto u ruku. Petnaest eura. Odakle njoj uopste pare, uh, mucim se, tesko mi je, hoce suze a ne smijem, zezam se sa bakutom, neka bre, ostavi ove pare da mi platis turu pica...Tesko mi, mnogo. Nemam kud, tek bi se uvrijedila da sam ih vratila. Ni deset, ni dvadeset, nego petnaest eura...Idem u sobu i suze same krenu. Volim te, bakice...To DRUGO.

Cujem, ulazi otac. Od nase velike svadje, od potopa, od kraja ledenog doba, nista nije isto. Treci rodjendan od tada. I uvijek ne znam kako ce to ispasti. Eto me, ulazim u sobu, osmjehujem se. E, koliko sa srecom? Pita, kao ne zna. Primice se, pruza mi ruku, uzima moju i ljubi je. Sto eura, kao i svakom iz kuce. To se zna. Ali poljupca u obraz nema. Ne smije, ne usudjuje se, ko zna sta je. Ali nesto ima, grebe iznutra i mene i njega. Prosle godine isto tako, rukoljub, predprosle u celo, ne znam kako je to uspio. I to je sva nasa bliskost od dana D. Fini smo, ali na distanci. Zahvaljujem se, osmijeh, izlazim. Tresem se. To TRECE.

Sinoc u 23:30, zove Bojan. Otvori vrata. Ulaze on, Sanja i Prle. Upravo stigli iz Budve, Sanja nosi krempitu, kupljenu u nekoj extra slasticari dolje, i na njoj svjecica. Sretan rodjendan i zamisli zelju. Sad je ugasi. To CETVRTO.

Eto, zanimljivi momenti. A bilo ih je jos, ne manje bitnih, ali onda bi moj post imao milion rijeci. Predivna knjiga uz razne drangulije od Zeljke, Jelene i Ane, knjiga u kojoj sam ja, samo mladja i Japanka po nacionalnosti.

Nekad je lijepo znati da me neki ljudi vole. Ne mogu da poreknem nikako. Stvarno postoje.

Rekvijem again

Mojkovac je proteklih mjeseci bio u strahu od piromana. Stutnjelo je par podruma u zgradama,sa sve drvima i tako nekim sitnicama. Uplasili se ljudi, digla se policija vajna da trazi osumljicenog manijaka. Hm, jeee, nesto se desava u Mojkovcu, i on je u stanju da izrodi manijaka a ne samo divljake. Ups. Uglavnom, evo raspleta, bio maloprije na teveu, javila mi Bilja kao hit dana.

Piroman je vatrogasac!!!! Aha. Vatrogasna sluzba je radila na principu volontiranja i lik se dosjetio da je najbolje da s vremena na vrijeme zapali po koju ostavu ili podrum u stambenoj zgradi, da sjebe sve to, ne bi li opstina skapirala da im zaista treba vatrogasna sluzba. A nase volontere zaposlila. Sunce malo pametno.

A sad ono zbog cega pisem danas. Uspjela sam da ulovim malo sunca i suvu klupu u parku i istrosih dvije cigare. Nijesam odavno, imam povod, imam opravdanje, ima zenske, ima sveee. A vi kako te?

Zasto ne zalim za 27-om? Iako ove godine nije bilo ni bolnice ni hiruskih zahvata, nicega slicnog, pocijepala mi se dusa, eto, par puta. Nista musko – zensko itd. Tu sam, izgleda, pelcovana. Godina odlaganja, godina sansi koje su utekle a ja ne mogla da uticem. Jebena godina cekanja, razocaravanja u ljude. Nebo mi je par puta palo na glavu a nekome se to nikad ne desi. Aha.

Godina velikog trosenja mene iznutra a i mog novcanika. Spolja sam ocuvana, hvala na pitanju.

Sta sam kupila sebi? Prelijep korset i polurolku. Korset ide preko nje. A bice lijepo da ga neko vidi bez nje a i mene bez njega.

Rekvijem u nastavcima

Zaspala oko pet, budio me papagaj oko podne, psovala sma ga, eto,dotle je doslo, mislim da su se ti njegovi krici culi i na prizemlju. I onda sam onako bunovna morala da skocim i da ga odnesem u kuhinju. Eto dokle je to doslo kad sam napustila topli, dragi, fini krevet. I onda se vratila i odspavala jos jednu turu. Gnjavila se do tri. I naravno, propustila masazu. Ali sledece nedelje necu, casna rijec. Zakazacu je za pet.

Zadnji dan dvadeset sedme mi. Nije lijepo poceo. Saznala sam neke stvari koje su me rastuzile a ticu se mene. Vidjecemo sta ce biti. Zbog radi svega – namjerno pisem ovo iako nije gramaticki ok, obukla sam neku ludu majicu sa ludackim bodijem, ne uklapa se, ali, velim, trudim se da razbijem sivilo dana.

Odoh malo vani, dok je dana. Pisem opet poslije. danas javljanje svako malo. Oprastam se od dvadeset i sedme, velim. Odvratne.

Bas, vala

Plavo nebo u tri popodne i ja tek razbudjena. I sretna sto je to plavo iznad mene. Osmjehujem se i pjevam onu moju pjesmu, jos me drzi. Ne na glas, nego onako sebi u bradu.

Ih, kaze, kakvi me zovu. Najvise ovi iz vaseg mesta. I onda pitaju, pa ne znaju kako. Pitaju, radite li ono za ono...Ja im kazem: koje bre, recite lepo mladicu. Jedva progovore - erotsku masazu.

A jedan me je pitao, navodi, radim li oralnu masazu. Zamislite to...Ja njemu fino objasnim da je pomijesao malo pojmove...

Brzinski ali bitan

Zbog ovoga sam rekla Zeljki da se ipak popenje do mene na peti, da me ne ceka ispred zgrade. Jer kasnim, a moram ovo da zavrsim.

Od kad sam se probudila a to je 10:00 (iako sam poslije odspavala jos sat, to se ne broji), ova pjesma mi je u glavi. Kad sam poslije jutarnje toalete bila sposobna za ispustanje zvukova, pocela sam da je pjevam. Tako me je ponijela, siri pozitivu, cuda radi. A ostala mi izonog spanskog filma sto sam skoro gledala.

Dakle, dok me Zeljka ceka, ja pisem ovo i kacim text. Zakacila bih i pjesmu, da umijem kako, ali, jebi ga, ne valja ni sve da znam...

Ko ima brze veze, nase `brze` adsl i kabl veze, neka je potrazi, neka je skine i neka joj posveti tih par minuta. Dobro ce mu se vratiti, bas kao i meni sad. Morala sam!!!

(ian grant, lionel rand)

Let there be you,
Let there be me.
Let there be oysters
Under the sea.

Let there be wind,
An occassional rain.
Chile con carne,
Sparkling champagne --

Let there be birds
To sing in the trees,
Someone to bless me
Whenever I sneeze.

Let there be cuckoos,
A lark and a dove,
But first of all, please --
Let there be love.

~interlude~

Let there be cuckoos,
A lark and a dove,
But first of all, please --
Let there be love...

Hmmm umm...love

Hmmm umm...love

Let there be love.

Kad plavka mozga

Ne znam da li sam o ovome vec pisala, od petsto i koliko vec unosa, moram negdje da se ponovim, sta ima veze. Mozda i nijesam, ali eto.

Muska i zenska bica na moju fiziku najcesce reaguju tako. Naklon i zahvaljivanje.

Ali, uvijek me je zanimalo sta ima ispod. To je dvosjekli mac. Slatka si – nijesi moj tip, hocu da te otkacim.Slatka si – volio bih da te pokazem mami i da budes moja djevojka. Slatka si – previse pristojno za mene. Slatka si – svidja mi se tvoj osmijeh i oci.

Neko mi je rekao da je lijep pejzaz, slika, zivotinja, da je rijec `lijep` previse plasticna za osobu. Ok, moze i to.

Gluplji, kao i ja danas.

He, ipak me nece iznevjeriti lose vrijeme za dan D. Vazda je neki djavo, kisa, poplave, mecava, snijeg, ruze vjetrova...

Prije sam tako lijepo isplanirala mali izlazak za nas tri, ocevo auto included, ali Bilja, tj vozac, nije raspolozena. Napolju je mnogo lose. Drugacijeg mrdanja nema. Juce je pocela i ne prestaje. A nedostajale su mi kapi o roletnu. Jes, uskoro cu da kukam protivu njih.

Kumo, dodji u posjetu...A mogu li ja kao ja, sto ce mi titula. Ljudi se lakse snalaze kad se dodijele uloge. Ja bih da dodjem a kuma u meni odlaze. A dress code?

Pocele petarde

Dosla je Sanja, skoro dva mjeseca se nijesmo vidjele. Sreca. Uspjele smo sinoc da prosetamo. Prvo glavnom ulicom a u povratku bulevarom. Tacno me nesto gusilo, trebalo mi je vazduha.

Duks i kozna jakna, bas sam bila seljancura. Ali, bio mi je bitan samo vazduh. U stvari, nijesam ni znala dokle cemo ici, da li do prve radnje ili eto, do grada. Sta cu, grad, to jezgro zabave, hahah, od mene je udaljen sedam minuta laganih koraka. Htjela, ne htjela, eto me. Shishke su porasle, moram ih skratiti. Ne moram, ali trebala bih. Korekcija.

Dobila je na poklon `Tvoj sam` - M. Bobic – Mojsilovic. Citala sam prije od nje `Happy End` i nimalo mi se nije dopala. Nevjesto. Uzeh ovu sinoc, procitah za dva sata. Nije lose. A pominje i Cohena i Melvila. Neke stvari nijesu slucajne, mislim. Popravila se. I tako, citala do cetiri, do sest razmisljala, pa doruckovala.

Oko osam me majka budila da joj dodam nesto, ja u ozbiljnom stanju bunila. Lupnula sam nesto smijesno, Bilja je skapirala, ona nije.

Dosla je kisa. Valjda ne bude iskljucenja struje...Toliko su nam prijetili. Pa kad je ovo najtopliji moj mjesec, nije ni cudo. Pijem iskljucivo flasiranu vodu vec neko vrijeme. Cak i ukucani. Jer ova, iz mulja, definitivno ne valja. Padaj, kiso, hocu struju. Skupa je, ali, sta nije?

Vise - manje i ono izmedju

Po svim pravilima svakidasnjice, gasi se jos jedan dan. Ona sto se slabo sa njima slaze, osjeca se odlicno.

Curi i novembar, racunam, sa njim ce i pola briga otici, kao kad u snu odsijecem pola kose.

Pitanja i lijen provincijski dan

Zasto Bojana zovemo Vaso? Jer je u onoj famoznoj knjizi `Narodni ljekar` autora Vasa Pelagica, u dobi od petnaestak godina, nas junak procitao da zimi uvijek treba spavati pored otvorenog prozora. I onda bi uvece otvorio prozor. Jednog jutra usla je njihova majka i vidjela inje na licu naseg Bojana. Od tada ga zovemo Vaso. Zdrav vazda bio. Ne vjerovati knjigama, moze biti fatalno.

Posto imam licencirani Windows, ubacio mi je novi Explorer 7. Mislim, ne meni, no lapici. Drugacije je, malo se gubim. Nijesam mu provalila sve fore, godine ce trebati. Plavusa.

Je li jebac onaj koji uspijeva da smuva svako malo drugu ribu i odvede je i odradi posao u svom mecedesu ili kakvom vec bijesnom autu...? Koje cure se pale na takve i da li ih zaista u ovom gradu ima toliko da bi ih pomenuti cesto mijenjao? Jesu li kurve one koje se jebu i priznaju ili one koje se jebu i poricu...? Zasto je postenija ona sto cuti i gasi svijetlo od raspricane i vidljive...? Zasto mu se nije digao, dok se smijesila i gledala ga...? Ko se koga boji...?

Male zenske sex & city rasprave danas...Mada, tesko da su raspravljacice sex & sitijevke...

Toliko sam se uzvrtjela ,nijesam znala kako da rijesim. Sebe. Odjurila sam vani bez jakne, do radnje. U duksu i trenerci, bez brusa, e! Uh, kako je prijalo. Vjetar, automobili, kuliranje. Bas me izduvalo. I kinder country. Super je.

Zasto bih u grad? Toliko je isto i dosadno i neinspirativno i ocekivajuce, neinventivno.

Never more

Tu je mala sestra od ujaka kojoj sam jako intersantna i neprestano se vrzma oko mene. Ovi ostali su je sutnuli jer gledaju Velikog brata, sta li. A ja gledam film a svako malo gledam sta radi djevojcica...Bi nekako da se domogne moje sminke, to je kovceg sa blagom. Nemam zivaca ovaj put.

Film se zove `La Ardilla Roja` - Julio Medem je rezirao, iz 1993 – ce. Otkrila sam ga prije par godina, imala i onda sa jos nekim dragocjenostima slicnim pozajmila jednoj budali i ciao. Pa me je drugar obradovao i nabavio mi ga ponovo. Ne znam kako je uspio, ali super. O cemu je film? O onome sto najvise volim. Sav je od znakova, inace. Muziku radio Alberto Iglesias, to je tek remek djelo. Ali nidje na netu da nadjem te pjesme, pokusavala sam i ranije...

Sta jos reci? Volim sargarepu. Uzela pakovanje. Uvozne su. Prelijepo izgledaju. Zagrizla i ispljunula.

Nedje u julu krali bi ih iz vrta, da baka ne vidi. I onda vukli da vidimo koja je veca jer su sitne bile. One sto nam ne odgovaraju, vracali ponovo u zemlju. A baka se cudila sto su se neke sargarepe cudno osusile.

Hocu na moj Jupiter. Nema oluja - Sh.

Tek kad smo izasle, skapiram da je petak. Guzva. Klinci. Prepune kafane. Ali cega?
Aj, aj, aj.

Nijesam baba. Nijesam uobrazena. Nijesam preprobirljiva – jesam probirljiva ;). Sjedimo mi u kafani, jedini zenski sto, sve drugi pol okolo. Gledaju nas. Gledaju neke rvache na ekranu. Kukam Milici kako mi je dosadno, zabavljaj me, moras nesto uraditi. Ne pomaze ni njen ludi humor. Nekako izdrzasmo po ure i vanka. Oni su imali ali ja nijesam imala dje. Da gledam!!!

Uz caj. Prvi sumrak. See you later.

Makaze po sredini

Bila sam cvrsto rijesena da se danas pozabavim vracanjem cistoce nekim dijelovima moje garderobe. Raznim. I bas danas, od svih dana, svetac je. Ode odluka, odleprsa u univerzum. Da se ne igram sa silama praiskonskim, haha.

Pricali smo skoro o Cohenu. I konstajuje neko, pametan makar koliko i ja, da je on i introver i ekstrovert. Pa da. Jes. Mnogi su to. Zovu ih umjetnicima. Mada ima i umjetnika i umjetnih... Da ubacim i moju malenkost u to polje. Neko od ;).

Ne bih se zaista mogla odrediti samo kao jedno ili drugo. Ekstrovert prica, prica, prica, zeza, provocira, voli dobre krpice, neobicne. I da bude vidjen u njima. I bez njih, za neke, posebne oci. Pokazivanje, zvuci poznato? A intorvert voli osamljivanje, tisinu u kojoj se cuje samo tipkanje po tastaturi ili udaranje kisnih kapi o roletne, omiljena muzika samo za njegovo uho. Tj moje. Treba mu da bude iskljucivo sa sobom. A onaj prvi bi onda da opet prikaze taj neki dio sebe drugima. Bilo da su rijeci ili slike. Onda ce drugi da seta sam. I tako u nedogled. Nadam se samo da necu zavrsiti na Tibetu, kao Cohen. Otisao je mnogo duboko, zadnji album ne valja...

O spavanju, navikama, losim prilikama

Moj prvi obrok u 18:50. Isjeckala sam zeleni kupus i napravila salatu. Poslije toga sam usula kravice u casu i evo je pored mene. Ne pijem cesto mlijeko a jos rejdje ga kombinujem sa salatom od kupusa. Samo se slusam, danas sam to cula. Ne znam koji je djavo, definitivno sam poremetila i spavanje i obroke i sve. Ali, ne osjecam se poremeceno, ni najmanje. Najozbiljnije. Meni je dobro. Samo se, eto, taj ritam ne poklapa sa ovim opstim, tako da kazem.

Postoje tipovi ljudi. Nocni, dnevni, oni srednji, odakle znam kakvi sve ne. Ja sam nocni. Onda kad sam se rodila, oko 5:30 am, tada mi je najljepse da zaspem. Ne znam ima li veze, ali i to da navedem. U svoju odbranu, hahah?

Kad sam bila prva smjena po skolama, muka je pocinjala. Nesto je moralo da plati uvijek. Ili moj san ili obaveze. Obicno sam ucila uvece, kako sam postajala starija sve kasnije i kasnije. I onda, zavrsim sve pa na spavanje par sati, pa u skolu. I onda krepavam. U srednjoj skoli, jos i gore. Namjerila sam se u prvom, cini mi se, na sva Balzakova djela, imali su ih u nasoj zalosnoj biblioteci. I otprilike, svake noci po jedna knjiga. A prva smjena sam bila. Plus gradivo. Mladost – ludost. Nije bilo sms-a ili interneta, sta bi se tek tad desavalo. Kad uce ovi danasnji klinci, jasno mi nije...

Znaci, nocna sam sasvim. Najbolje funkcionisem kad se smrkava, energija mi je skroz high level, cula su izostrena i sve u tom fazonu...Pokusavam da promijenim ritam, najvise s proljeca, zbog sunca koje obozavam. No, tada su nekako i dani duzi i sve drugacije. Sad fino sve sto imam da uradim, napisem, izracunam, sta god, ostavim za uvece, kad sam, kako vec napomenuh, najpametnija.

Bilja, mamica, tatica, oni su ranoranioci. I onda ih sve cujem i psujem. Sreca sto ono drugo dvoje ipak naginju vise ka mom ritmu...

A prije prvog obroka sam uspjela vidjeti Prla, bila sam u pidzami u 16:00, rekao je da ne pricam to okolo inace se nikad necu udati. Odvratila sam mu: u necemu sam najbolja, mislim da nece biti problem, kad mi dodje. Onda, biti u gradu, prosetati – nije uopste mnogo hladno, nego je bas prijatno. Jos nijesu stigle neke knjige koje jurim. Ko mi je kriv. Ali jes crvena rolka, sve je govorila – tvoja sam, tvoja sam. I bi tako.

Dobro jutro meni i vama, ali kakvo!

Kao prvo, obavjestavam sebe i sve zainteresovane da sam se probudila tacno u podne. Dobro, probudjena sam, ali evo me, pola jedan je a ja sam vec sasvim pribrana za tipkanje. Inace se budim ovih dana u pola dva, dva i tri, kako kad. Jer zaspivam kad se kokoti bude.

Dakle, zahvaljujuci mojoj sestri kukavici koja je krenula da me evakuise iz stana, mozda se i ustali ritam spavanja i budjenja, na bolje.

Samo je eksplodirao sporet na drva, iako nije bilo nalozeno. Ono debelo staklo – booom. Ja sam cula nesto ali sam mislila, kod komsija je. I jos mi govori: ne otvaraj vrata od kuhinje, mozda ce opet. Idem, veli, da obujem patike i bjezim napolje.

Ja je gledam. E budale. A baba tek kako je vrisnula, operska arija je to bila. Jer je bila u kuhinji. Sve se smijem.

Enivej, ima jos jedna dobra strana svega toga. Vidim sms od prijateljice: imas li pasos, ajmo da pokupimo R.

Pazite se, mozda jos neko regulise budjenje na ovaj nacin. Mene zaista samo ekspolozija moze pomjeriti.

U crno - crvenom

A vani...sipi neka zimska kisa, ledi se skoro. Zeznuh se pa obukoh neku Biljinu crnu tanju jaknu, toplije se cinilo dok sam u sobi bila. I kisobran onaj mali, za torbu, ali daj sta das, seta mi se i ne odustajem. Nedelja, ovdasnja. Nidje niko. Cuje se glasna muzika iz nekog kafica. Ja setam, sredinom ulice, centrom. Smijem se, ono, osmjehujem. Ako me je ko vidio, mora da je pomislio da sam pod djelovanjem nekih nedozvoljenih sredstava. Prosto mi je godio taj opori vazduh od koga pucaju usne a usi se lede. I crvene. Vjerujte mi na rijec. No mejk ap, just ja. Uzivala sam bas. I da, racunala sam, bezbjedno je, ne rade butici. Kad ono, bas ciste izlog od jednog, znam vlasnicu, eto me unutra. I isprobavala sam neke zezalice, vec imam favorita...Kad se bjezi od djavola, onda on bas trci za tobom, tako ispada. U povratku se kisa pojacala, cak je i grad padao, obijelila je ulica, sve gazim a one kuglice krckaju pod nogama. Cak mi je i to bilo simpaticno. Kad tako setam praznim gradom, glavnom ulicom, sama – misli samo nailaze, razne.

super ide uz ove dane

Odgledala sam `The Lost City`. Losa rezija i predug i nikakva gluma prelijepe Ines Sastre. Ali atmosfera, muzika, boje, sve mi se svidja. Dakle, film ne valja ali iz subjektivnih razloga, narezacu ga sebi. Jedan od tih razloga je i Bill Murray. Pretpostavljam da ga je je Garcia bas zato i zgotovio, sebe radi, najvise. In memoriam to Cuba.

Treca smjena

Opet neko moje vrijeme. Bezbrizno spava i papagaj. Sta je sve juce radio po lapici, nosio cd-ove, ukrao mi omiljenu hemijsku. A veceras, pricam na engleskom sa nekim rodjakom a on mi na stomaku. I razgoropadio se, skroz mu neobicno i poceo nesto da prica, pjeva, sto li. Show je bio.

A ne radi se o tome uopste. Kazem, moje vrijeme. Nije ladno. Topli ogrtac godi. Ulje neko sa cimetom na stopalima, grije ih. Masirala sam ih prije, doslo mi nesto. Zahvalna su, nehladna.

Treba da pisem o svim nocnim demonima. Ceznji, zelji, razmisljanjima koja me opsjedaju i govore: mozda si pogrijesila, mozda nijesi. Tada je trebalo drugacije da postupis a onda da ne kazes ili precutis. Zakasnilo je. Neki konji jure po svom.A kentaurke tek. Svjetski bol.

jesi li sama večeras
da li ti nedostajem večeras
da li ti je žao za recimo san

da li ti sjećanje luta
sve do mora i jutra
na obali kad sam
prespavao put

da li ti stvari u sobi
gube vrijednost i blijede
da li zuriš u svoja vrata i
čekaš na mene

je li ti tijelo puno bola
da li te zebe oko stola
kazi dušo jesi li sama ovu noć

pitam se jesi li sama večeras
ponekad čujem da je svijet pozornica
i da svatko dobiva po zasluzi
kao što to pjesnik reče
sudbina se poigrala udijelivši mi ljubav s tobom
moja draga
scena prva naš susret
zavolio sam te na prvi pogled
ti si znala svoj put
ne gubeći iz vida što želiš
ko bi reć
a onda scena druga
izgledala si promijenjeno igrala čudno
a da ja nikad ne saznam zašto
dušo lagala si kad si rekla da me voliš
a ja nijesam imao razloga da ti ne vjerujem jer
to je to
no ja ću radije živjet bez tebe
nego slušat tvoje laži

nu
pozornica je onamo
ja stojim sam sa prazninom svuda oko sebe
ti se, vjere mi više nećeš osladiti
a ja znam da je vrijeme
i da se zavjesa spušta.

je li ti tijelo puno bola
da li te zebe oko stola
kazi dušo jesi li sama ovu noć

Pila malo kafe!

Dotle je doslo da sam nekako odgledala `Kazanovu`. Bezveze. Pa i ja nasla da gledam neki film poslije ovog od juce. Malo koji mi nije bezveze, onda, posebno jedna razbibriga laganica kao sto je `Kazanova`. Sta radi zima...Moracu opet da se vratim u onaj dvd klub, ubice me, mjesecima su neki filmovi kod mene...

Dan za goste. Cijeli dan neko zvoni i neko dolazi. Sto kad starih mi roditelja, sto kod mene ili Bilje. Ljudi sluze da se druze. Voljela bih da veceras zaspem malo ranije. Makar oko tri. Bilo bi lijepo. Izgleda da se tu ja najmanje pitam.
I dalje citam Melvila, ali sad je naisao dio dje komadaju kitove, a taj mi je dio fuj, jer mi zao kitova ai ne volim meso...A ne volim ni da preskacem stranice. I onda dok, citam, osjecam se kao da sam namjerno zacepila nos.

Junacki mi je kucno druzenje nadomjestilo neodlazak vani, jer bih zgrijesila, finansijski. A to ne smijem do ponedeljka, jer cekam novu neku robu.

Jes, skoro sam rekla, zena kojoj nista, bas nista od garderobe ne treba, bilo kakva kupovina – ako to kaze, cudna mi je...

Nebulozno - nocno - ranojutarnji

Gnjavim se budna kao kakva budala. Ali sto da radim kad mi se ne spava. Gledala sam film, slusam muziku, nijesam citala danas nimalo. Bolesti me napadaju, dozvoljavaju da se bavim zvukovima i pokretnim slikama ali slovima iz knjiga nikako. Evo, sad mi je dozvoljeno da ponovo malo tipkam.

Stvarno sam zakacena za Almodovara zestoko. Strast i crveno i sve to. Kad bi ikako moglo ili ja da uskocim u neku pricu ili da mi poslaje nekog od likova. Obje opcije mi odgovaraju. Ovako, ovdje, mnogo je dosadno. Treba da se ceka. Cekaju i one njegove djeve ali drugacije nekako. Da li to znaci da treba da se preselim u Spaniju? Mozda je cekanje tamo drugacije...

Vjetrovito, pazljivo

Radijator je pojacan na maksimum, duva mi kroz sobu kao na Aljasci. E sad se smijem. Zasto mi bas Aljaska pade na pamet, odakle ja znam kako tamo duva? Da li duva? I precerujem, po obicaju.

Pazim zeludac danas kako neku krhku biljcicu. Ne malteritam ga. Samo da se ne pobuni opet. Ono, kad se pomalo javi, to se ne broji. Hrabrica sam.

Nije mi se mrdalo vani, bas zbog njega. Ko zna sta mogu da mi podmetnu ti pokvareni konobari koji me muvaju. Da, stalno neki nesto, mnogo to nervira. Pa posto sam ja losa i ne reagujem, mogu nesto lose da mi smuckaju, ovako slaboj i nejakoj, nene. A i zasto bih izlazila? Da se smrznem, kupim nesto sto ne treba. Svi kafici su mi dosadili. Malo promjene. Ovdje mi za sada, bolje.

Ima jos nesto. Svake godine otprilike u ovo doba, na mukama sam. Za 16 dana mi je rodjendan. I sestre pitaju sta da mi kupe, jer su inace, ako treba da me iznenade, one na mukama. A ja volim iznenadjenja. A ona mogu da budu i negativna. Sta da ti kupimo, sta bi ti? E jebi ga. Kad sama sebi kupujem, znam sta cu. Ali, kad treba od nekoga nesto da dobijem, nastaju problemi. Ovo ili ono. A zasto bas to, mozda i ne, pa smisli, razmisli, izmjeri...Nemam pojma, bas.

kao ono kad se okrece u vesh mashini

Naleti i ne pita nista. Muci me zeludac konstantno juce i danas. Vjerovatno postoji neki razlog ali meni je nepoznat. Nacerala sam se vani ali nije bilo sanse da odem u neku od kafana. Prosto ne znam sta bih narucila, i ne bi me mjesto drzalo. I bilo bi mi jos vise muka. Ovako sam udisala hladni vazduh i setala. Ima naroda, privikli se na promjenu. Za sjutra se najavljuje pad temperature. I opet mirise na snijeg ili kako bi Zorica rekla, na Novu godinu. Bas tako. Nijesam mnogo pricala, ne mogu ni sad. Uzela sam milion nekih grickalica, sve da zavaram ovu potmulu bol, ali ne ide. Neotvorene kesice su pored mene. Sa kamilice sam presla na nanu,vidjecemo, jos je vruc caj. Ranisan nije upalio...

Melvil je malo na stand-by-u, novi Hurakami aktuelan. Laganica koja prija uz ovo stanje. `Juzno od granice, zapadno od sunca.` Citajte.

Sesnaest i jack i stav

Upravo na radiju ide Cohen – ova `Dance me to the end of love`. Jedna od omiljenijih njegovih. Ta sitnica, sto upravo sada slusam pjesmu, ispunjava me srecom. Nekad treba tako malo. Budi skromna. Ocu. A zasto? Jer radio funkcionise najcesce po principu muzickih zelja, sms-ova i to. Dakle, znam da je neko pozelio oda cuje pomenutu pjesmu. Nijesam sama u ovom svemiru mom, jeeeee. Inace, rijetko ga cujem na radiju, pa dodatno i to razveseljava. Zajebi fifti centa i ostale, ne palim se na njih i tacka. A bas je juce bio brat od ujaka odje, on je njegov veliki fan. Sesnaest godina i sav u tom ruhu,hahha, najsire moguce farmerke, majice, replika lancuge koju nosi taj hip hoper, reper, kako li vec...Kako mi je to simpaticno. Ja sam bila presrecna sa starkama kad sam bila njegovih godina. One su bile moja filozofija.

I, odemo nas tri i mali na pice. Ovdje mala digresija: skroz mi cudno ovo `nas tri`, cesto ga pominjem, izgleda da ce ova godina valjati samo po tom reunion-u sestrinskom...Iiii, narucujemo mi kuvano vino, to mi je nekako pice za ove dane a i njima izgleda. A mali, ni manje ni vise, nego Jack Daniels. Hhahahahah. Ismijah se dobro. Bili smo u pabu, neformalno mjesto skroz, pa se konobar, isto klinjo neki, zacudi dobro i veli: auuu, to to ti je 2,5 eura. I ode sve mrmljajuci sam sa sobom. Ne znam sta mi smjesnije. Ili sto mali hoce da bude veliki i jednak sa svojim odraslim od tetke mu sestrama ili konobar koji prima porudzbu i cudi se cudom...Nije ga pitao za godine, nije stigao. Nema frke, brate, pij sta zelis, nijesu sporni euri uopste. Ali stav mi slatko zanimljiv.

Licnije, isprovocirano

`Ne bih rekla da u mom zivotu nema mjesta za muskarca, samoca se vremenom zavoli, a osvojena sloboda tesko pusta`.

Naisla sam na ovu misao Mirjane Bobic – Mojsilovic i automatski se pronasla.

Desavalo se da me neki ljudi pitaju: pa sta je sa tvojim emocijama, o svemu pises, samo toga nekako fali. Ne znam sta bih rekla. Eto, ona je rekla umjesto mene. Nekada davno u dugoj vezi, sad mi se sve to cini milion suncanih godina daleko. Ne vidim se u vezi, ne vidim se u svakodnevnom gledanju, ipak nekom podnosenju racuna nekom. Ljubav, privlacnost, ceznja, sve je to lijepo. Ali ja bih samo malo, pa da odem. U svoj prostor, knjige, haos, nerad, neraspoozenje, cutnju, preispitivanje, stagod. Odavno ne vidim za dvoje. Ne umijem vise i sasvim mi je lijepo. Pozelim nekog i onda se kasnije, povucem, pobjegnem. To je kao bolest. Solerstvo je kao koka kola, tesko se skidas. Pokusala par puta i bilo skroz bezveze.

Sad mi odgovaraju neke druge opcije. Ni ovdje ni tamo. Recimo tako. A niti sam bas mala i neiskusna. Jednostavno, ovako mi je sada lijepo, koliko god me uhvate neki momenti predavanja i ceznje, jer sam sva od strasti...Odmah poslije kazem, utekla bi ti, znam te...Uzivam u sebi. Selfish.

Kako se ono kaze: ispalicu na zivce!!!

Konacno se bog iz vodovoda smilovao i malo pojacao pritisak, pa tri sestre nekako uspijevaju oprati kose ruse. I dok cekam frizerku a glava mi hladna (ha!), da napisem koju o strahu i nemoci mojoj koja me progoni zadnjih dana...

Progutace me stvari, pojesce me, prekrice me, a ja cu se ugusiti, grcacu ispod!!!

Doslo je vrijeme za vadjenje svih rukavica,shalova, kapa ,sesira, svih mogucih zimskih rekvizita. A to se nagomilalo. Pa kaputa, bundi, dzempera, ne znam ni sama. Nas dvije smo u sobi ali kao da zivi bataljon. Ne znam sta je ovo – svake godine gore i gore. Iako redovno kad je sezonsko pospremanje, razdam ko zna koliko takvih predmeta...Opet mi sve ovo treba! I ne znam kud cemo sa onim sto sam prvo pominjala. Najnovija ideja – moja je bila, da zamijenimo manji dio sa fiokama i tim sa vecim ormarom, ali, onda, stvarno ce nas namjestaj poklopiti. Jedan ogroni vec postoji... Nemocna sam.

Zidne police, s druge strane, prepune knjiga. Samo donosim. Bojim se, vec sam to pominjala, sta bi bilo da padnu. Ubile bi Bilju sigurno, ne bi joj bilo spasa. Sa moje strane je kozmetika, malo lakse...Ali sve je tako jebeno pretrpano da ne znam sta da radim i postjem klaustrofobicna... Eto, i moj haos ima granice, volim kontrolisani, ali ovo sad...

Svasta od mene

Gledam ovaj bedz na kutiji za hemijske. Pise: slobodna setacica br 17 11 96. Kad prije, evo za jedanaest dana deset godina od tada. Alo, juce sam bila u srednjoj skoli, ne moze to. Jebe se njemu za mene. Vremenu. Tada dakle, treci srednje u ovom gradu isto, puna nadanja, zelja, ceznji. Neki novi, vrli svijet samo ceka na mene. Jes, djavola ali ajde, tako se tada cinilo. I kukala sam sto nijesam u bgd pa da idem na demonstracije, da budem dio onih koji mijenjaju istoriju, ruse diktaturu, donose nesto novo. Razmisljala sam , ih, kako ce za deset godina biti dobro, kad budu zemlju vodili isti ovi sto sad demonstriraju protiv seronje i sistema...A ja tek 17 godina. Ja hocu da budem tamo. I dobijem bedz. Donio mi g ujak sa sve pricama sa demonstracija. A meni oci ogromne. I usi. Da slucajno sta ne propustim.

nije post

Come and hold my hand
I want to contact the living
Not sure I understand
This role I’ve been given

I sit and talk to God
And he just laughs at my plans
My head speaks a language
I don’t understand

I just want to feel real love
In the home that I live in
'Cause I got too much life
Running through my veins
Going to waste

I don’t want to die
But I ain’t keen on living either
Before I fall in love
I’m preparing to leave her
I scare myself to death
That’s why I keep on running
Before I've arrived
I can see myself coming

I just want to feel real love
In the home that I live in
There’s a hole in my soul
Can’t you see it in my face
Of real disgrace
I need to feel real love
And a life ever after
I feel like givin' up

I just want to feel real love
In the home that I live in
I got too much love
Running through my veins
Going to waste

I just want to feel real love
In a life ever after
There’s a hole in my soul
Can’t you see it in my face
It’s a real disgrace

Come and hold my hand
I want to contact the living
Not sure I understand
This role I’ve been given
Not sure I understand

O...pa f, pa v.Rijetkosti.

O tome kako sam zaspala sinoc u 22:00 uz Mobi Dika. I probudila me sestrinska graja oko ponoci. I nista do cetiri ujutro, ni naznaka sna. Takva energija, kao da sam se naspavala, kao da su sati i sati bili u pitanju. Pff. Jedan od rijetkih dana kad zaspem u neko normalno vrijeme, najzdravije se, kazu, spava do ponoci. A meni se tako vrati. Nije fer.

Da je manje hladno. Da sam morala prije da izadjem vani pa sam preko pidzame obukla neku siroku trenerku i tako rijesila stvar presvlacenja. Da me bolio stomak cijelo jutro, nijesam mogla ni da citam.

Danas je bilo sasvim glupo. Mene zanimaju samo pametni. Dani, ljudi, zivotinje, knjige. Jaka kafa i bejlis sa zrnom isto od kave unutra. Namjerno i F i V. To je ovdje rijetkost, ne sluze.

Duboko, dublje...

Vec neko vrijeme ne citam novine. Pokupim informacije na netu, nekako mi bezbolnije. Ne zelim da vidim neke ljude koji me asociraju na neku mene.

I sad nadjoh na stolu kulturni dodatak jednih dnevnih. I u njemu, naravno, znaci. Prvi je masnim slovima neko bivse ime i neke njegove nove rijeci u pjesmama. Sjeca se nekog drugog sebe. Blago njemu. Ja tek treba da pronadjem to sjecanje. A drugi je ona.

Opet je neki minus vani

Dosli su kumovi. Moji. Najnoviji ispadose najrevnosniji. Puna kesa darova, tralala. Meni pozlatise usi. Slatke su. Bilo je lijepo i sve kako treba, jelo se i pilo. Poceh da se druzim po protokolu. Sto se mora...Ali jes bilo ok. Zao mi mojih koji bi voljeli bas ovakvog zeta...Srce mi puca za njima. Hihi.

I onda sam uhvatila zalet i izasla vani. Kad ako ne sad! Smrzavanje, kapa i rukavice, bunda i bijele drage mi natoplije cizme, mogla sam komotno i shal, nego eto, za prvi put da ne bude previse. Zeznula sam se. Zaboravih - Non plus ultra. Malo prozujasmo, jedan caj i oficijelno ovjerih prvi zimski izlazak.

Dajte mi nesto protiv zime, pet kutija

Zimsko cebe. Sinoc prvi put ove sezone. Kako je prijalo. Makar to, jer ne prija saznanje da se koristi jer je mnogo hladno, jer je neophodno. Bilo mi je tesko da se izvucem iz topline jutros. A kad je bilo to moje `jutro` sramota me reci.

Mrtav dan. Kad Zeljka kaze da je mnogo ledno, onda...A meni nema mrdanja. Vise nije pms pa i zato. Glup dan. Matorom pokvareno auto pa je nadrndan. Ja sam nadrndana jer je hladno, hlano, hladno, jer moram da trazim i vunene carape i sve one salove i kape koji ko zna dje su...Osjecam se...kavezasto.K kao kavez. I ta jebeno hladna stopala i slaba cirkulacija. Ne znam na koga mi je to. Ali ima da traje sledecih mjeseci. Princ je onaj koji se izbori sa njima.

Slatko je kad se moj brat trudi da mi ugodi. Kad pusti kompilaciju koju je sam napravio a zna da ce mi prijati, pretpostavlja.

A ja zamisljam plavo ispred mene, julsko. U deset ujutro. Kava i masline. Dragi mir.

vojni telegram

Na Zabljaku minus devet. Odje u mom gradu sinticavih minus cetiri. Svi smo zivotinjke koje vire iz jazbina. Bojan dosao na malo zezanja. Kroz sobu duva vjetar, smije se nasem radijatoru koji je ukljucen na maksimum. Ipak je ovo skroz iznenada, najozbiljnije. Eto i majka je nalozila, od toga vajde ima samo kuhinja i malo dnevna soba. A kad krenemo da ukljucujemo sve naprave za grijanje u ovom ipak nemalom stanu, ima da riknu osiguraci. Tako svake godine na svako malo.

Lakse placati silnu struju, uz to kupovati i drva, nego ugraditi eloksiranu, misli moj taja.Lose misli ali sto cu mu. Njegova lova. Ne volim ovaj dvorac ni na nebu ni na zemlji. Nije za zimu i na sjevernoj je strani. Peti sprat.

Za novo vrijeme

Hladno je. Jutros je provijavao snijeg, kaze Bilja. Njoj se mora vjerovati. Ne izlazi mi se vani, jos ne mogu da se priviknem na fijukanje vjetra. Kao u kaubojcima. I morala bih neku deblju jaknu. Ne, jos ne.

Sanjala sam svasta. Ne znam konkretno, ali unutra sam sebi cudna, opasno je nesto bilo. Valjda mi nesvjesno dozvoli uskoro da saznam.

Divno sto sam rizikovala zivot i ubacila se u borbu sa onim knjigama. Melvil – Mobi Dik. Uzivam, uzivam i uzivam. To je ono, mozemo neku knjigu da citamo vise puta u razlicitim vremenskim periodima i da je sasvim drugacije razumijemo. Ovo je njeno.

Kisjelim se, pijem kamilicu

Sipi dosadna zimska kisa. Kad bih sad citala neku zanimljivu knjigu, bila bi mi simpaticna. Ili, ne daj boze, gledala dobar film. Zbilja, odavno se to nije desilo. Jos nijesam nabavila novog Almodovara, nadam se i u` Crnoj Daliji` Brajana de Palme, volim Skarlet. Jos od `Lost in Translation`.

Dakle, na policama u hodniku ima milion knjiga, opet neki klasici koje su kupovali uz novine. To je Vuk nabavljao, nijesam se bavila. Ali usled nedostatka `mojih` knjiga, nesto bi se i tamo naslo. Jer zaludu klasicima sto su to, nijesam sve citala. Bas zato sto je trebalo, znate. Kod mene kad nesto treba onda kuku si ga i lele, odmah postaje – ne treba.

No, knjige nijesu slozene, provjerih prije, samo nabacane, ne sjecam se zasto je tako, neko ciscenje ih ucinilo takvim, sigurno...Pa Vuk nije uspio da unese poznati red...I zatopostoji vjerovatnoca da bih dobila jednu ili par, po glavi. Ili cijelu gomilu, bilo bi super. Sa knjigama u dobru i zlu.

Vec bih ja to odradila, ali...Boli me zeludac, pa mi tesko. Opominje me. Na sta ovog puta?

Da se ocesljam? Nije to sigurno, mada bih trebala. I onda se vratim na pricu o trebanju, hahah.

Danas je prvi. Majka nije pojma imala da ce me roditi bas u novembru. Djeca se obicno radjaju od devet a ne sedam mjeseci. Kako ruzan mjesec. Dakle, moj mjesec je poceo.

I da, ona nije znala, ne znam ni ja sta ce biti. Zivot je neizvjesnost. Jebeno sam pametna veceras. Aleluja.

Slucajni! uf!

Bas sam bila onako fino raspolozena za tipkanje neko, ozbiljnije od ovoga. I saznajem da ce se upravo u moju i Biljinu odaju uvuci njena prijateljica. Ma, `prijateljica`...To su na vjestacka drugarstva koja su funkcionisala dok su sjedjele u istom redu pa se gadjale papiricima i prepisivale zadatke. Na kraju, kad izadjes iz te skole, kad se opredijele za neke faksove, kad se slusa drugacija muzika i ima se neki skorz suprotni pogled na svijet i zivot - `drugarstvo` je samo vjestacka tvorevina. Interes neki ili inertnost akterki da isto okoncaju.

A u ovo sam i sama upletena. Obicno joj kazem da se sa njima sastaje vani, u kafani, da mi ne ulazi unutra zavidljiva energija, ostaje na mom krevetu ili predmetima. Ali, sad doticna dolazi ne bili pozajmila od mene kakvu majicu za, pogadjajte, svadbu !!!!!!

E mislim...Kao prvo, ne znam odakle mi uopste taj image pozajmiljivacice – ne mislim da ne bih to uradila, volim da pomognem, nego, bre, nijesam ja neki kolekcionar extra krpa...