MOJmentalni_kung_fu: 2.2009.

pet - 27.02.2009

Tačka broj dva

Blog mi je došao u san. Već dugo razmišljam nešto. I noćas sam sanjala kako ga zatvaram jer je sve nekako zahvatila svjetska ekonomska kriza, pa i pisanje. I bilo mi teško. Svašta.

Tačka broj jedan je ipak bila teža.

Objavio mojmentalni_kung_fu u 27. februar 2009 12:45:32 | 3 komentara

misteriozni tip

Provalila sam da je prošao strah od krize. Baš sam bila utripovana ljetos i jesenas. Došla zima, ja se ohrabrih. Svašta. Sad svi kukaju, ja se igram sa karticama. To je do zvijezdica nešto, garant.

Odavno me nešto nije tako nasmijalo kao serija (uh, serija???, ne volim serije!!) Californication. Navučena sam skroz. I naravno, da pročačkam po netu o Tomu Kapinosu, stvoritelju - producentu i piscu. Niđe ništa, samo jedna fotka. Ni kad je rođen, koga jebe, koliko djece ima, koje škole je završio... Samo da je radio jednu seriju prije ovoga. Nada (španski). Baš zanimljivo.

Tren

Konačno sam ”Rvača” odgledala u komadu i plačem kao kiša, uz ovu Fenomenalnu Springstinovu pjesmu.

Miki nije dobio Oskara. Brusova pjesma nije ni nominovana. Oskara najviše odnijela jedna osrednjost.

A...

Postoji li osoba koja kućište od mekintoša, odnosno plastiku oko tastature lijepi selotejpom??
Pa sve da igram odbojke sa njim po kući, ovo očekivala nijesam. A ne igram.
Kompjuter kupljen prije godinu dana se raspada...
:(
A i dalje ga volim.

Zimsko talasanje

Obećanje sebi nije ludom radovanje

Buđenje u dva, ono pravo, sa spremanjem na ustajanje. Ali, samo još pola sata...U međuvremenu, oko devet, komšija jako lupa na svoja vrata, zove, zove. Moj scenario u glavi: njihova ćerka je izvršila suicid (tako mi je lakše napisati), znam da je žena u depresiji, o bože, nije valjda i žena...Prestravim se, pa spavam i vidim kako iznose ženu...Budi me opet lupanje. Srećom se vrata otvaraju, komšija urla, urlajuću ulazi, urlanje je sad prigušeno...Sve je ok dok su svi živi. Ne treba više stresova.
Sinoć na autobuskoj stanici zamotana tako da mi se samo oči vide. Konačno je stigao digitalac novi – šta li bi me drugo izvuklo iz kuće u devet uveče po ovakvom vremenu...Hm, bi još ponešto ali od toga ništa...
Vode i dalje nema, pušte uveče na sat vremena, klizavo je, jebeno je, svakako je.
Navukla sma se na seriju Californication, skroz mi se sviđa. Ali više nje dovoljna kao anestezija. I dok je gledam osjećam grižu savjesti. Trebala bi mi neka dobra droga. Ali, dovoljno me mozak služi da ne mogu to da uradim, to bi bila dodatna bara, dodatno sranje.
A ja ću večeras da pišem, pa makar to najveće gluposti bile na ovome svijetu.
Zašto me, majko, mazohističku rodi?

Ma ljepota!

Baš me zanima šta bi se desilo da dođe do zemljotresa. Nije to toliko nevjerovatno. Pokojna država je sigurno bila spremnija i lakše bi se sa tim izborila. Da ne idem kao kiša oko onog grada, radi se o tome da je snijeg ispao čudo nad čudima. Kao da je pao sredinom avgusta ili jula. Ma i tada bi, da je sreće, bilo nekakve mehanizacije i nekakvih ljudi koji bi se jedan dan malo čudili a poslije pospremili.
Svuda osim ođe.
Osamdeset centimetara u gradu, ja u glavnoj ulici zarobljena...Kako li je tek okolo? Juče nijesmo mrdale, danas se odlučismo koridorom do kafića...Baš sam bila onako, rezignirana. Znam koja je godina i šta se u svijetu zbiva. Ali, ne. To je svijet. Ođe druga pravila važe. Zarobljena kao u Šavniku u doba pedesetih, kako su mi baba i đed pričali. Nema ni vode. Ta, kaže mi komšija – ćuti, dobro je dok struje imamo. I prokopava nekako do svog automobila. Smeće se ostavlja na ulici. Do kontejnera se ne može doći.
Naša mala klinika, naša mala država :).
Zorica je odjednom sva od fobiranja. Prvo kuka kako će pasti, zaleđeno. Ona kuka da će je djeca grudvati. E, večeras je na red došlo i da će je udariti auto jer je ulica totalno kao neki kolski put iz praistorije a trotoari ni ranije nijesu postojali, to je samo dodatni parking prostor. Večeras, ja zamotana kao one čike iz stranih zemalja što extremno ginu za onog nekog. Samo mi se oči vide.
Nije ni meni svejedno glede lomljenja ekstremiteta jer bi mi to vrlo zakomplikovalo život. Ali za čudo, kukam u sebi :). I pažljivo hodam i ne dam joj da se kači za mene.

Ledeno doba

Sinoć je pomalo sipalo odozgo. Iz predrostrožnosti sam, kao nezvanični pr klase, pozvala profesora koji je jutros u devet trebao da nama polubudnima priča neke nebuloze nebulozne...
I, poslije dogovora na visokom nivou, otkazalo se to. Opravdano, naravno. Jer, od sinoć do sada, ne prestaje.
Snijeg, snijeg, snijeg.
Danas zbog potrage za stanom slušam ovdašnji gradski radio program. Odavno se ne ismijah toliko. Recimo, kad voditelj čita neke gradske vijesti i pominje gradonačelnika, samo kaže – gradonačelnik Marković uradio je to i to...Ma, kakvo ime, kakva etikecija, molim vas! A kad se pomene ime grada, ne propušta se reći – prijestonica. Samo smo se smijale kao lude slušajući sve te bisere.
Dakle, napadalo itekako. Savjetuju da se ne mrda vani, da se ni slučajno ne ide nekud automobilom. I kukaju kako nema čime da se čiste ulice. Kao šlag, pola grada nema struje. Sreća moja što sam druga polovina...
U Podgorici takođe sniježi kao ikad i njima je tek čudno i neobično. Mislim da je i na moru slično. Aerodrom, naravno zatvoren. Predavanja sjutrašnja, naravno, otkazana.

Riznica

Bilo je oko četiri ujutro, bezuspješno sam pokušavala da zaspem. Nije išlo. Zorica je, naravno, spavala. Vani je fijukalo. Kao da će...snijeg.
Insomnijska razmišljanja, u polusnu. Pa šta ako će snijeg? Zašto ga, zaboga, ne volim, šta mi je kriv?
Malo po malo, pojavila se mutna slika.
Ja sam imala svježih pet godina i koji mjesec, bilja godinu i po manje od mene. Ne znam koliko smo već mjeseci bile na selu, ali je to trajalo. Naša majka je trudna. E, možda će roditi brata! Onda će svi biti veseli. Uglavnom, rodiće. A prje toga, mora da bude u bolnici. Ona je na održavanju trudnoće a nas dvije na selu. Bilo je to sedam mjeseci sela. Sjećam se samo promjene godišnjih doba, mog novembarskog rođendana sa babinom tortom po kojoj su bili žele bomboni. I torte koju je donio otac, čokoladne, skroz rastopljene. Tada sam mislila da je to majkina torta ali sad ne znam – pa bila je u bolnici, zar nije?
Ja i Bilja, đed i baba i prađed. Svaki dan isti. Velika usamljenost, prepuštene jedna drugoj. Strogi đed. Ćutite, tišina, mir, ne otvaraj vrata, psst, počinje dnevnik...Hladna soba, sa ciglom koja nam grije noge. Vikend dolazak oca i čitanje Zmajeve ”Riznice”. Nas troje u krevetu, ja recitujem pjesme jer ih skoro sve znam...
Majka je tamo neđe, jednom smo išle da je posjetimo ,znam da je plakala i znam da smo se brzo vratile na selo...Navikneš da je nema, samo grko i teško kad se pomisli...Ali, mora zbog bebe. Brata.
Sa prozora gledamo u voćnjak. Zima, fijuče. Oglodana je kora na stablu jabuke. Dolaze zečevi jer nema druge hrane, pa je glođu. Đed postavlja zamke...
Zečetina za ručak. Onaj zec koji je po hladnoći grizao koru jabuke...I danas mi je teško. Tada nijesam mogla da se bunim. Zečetinu više nikad nijesam probala. Čini mi se da i danas osjećam taj ukus...
Snijeg. Eto nas vani, nabundane, sa sankama. Đed nas je poveo. Velika livada u obliku pravouganika. Mi smo na vrhu, odtale može samo niz brdo. Na sredini livade je ogromni plast, tada mi se činio veliki kao soliter. (Zbilja, kako se stvari smanje kada porastemo...) Eto me na sankama, Bilja je iza mene. Đed nas gurnu iz sve snage, jurimo, jurimo...I shvatam da jurimo u plast. Čujem povik ali ne znam šta da radim, kad, kako.
Da, udarile smo u plast. Mutno mi je to sve, ne znam koliko smase tačno povrijedila, znam da sam iščašila nogu. Ostalo je, velim, blurovano... I onda danima opet u pretoploj sobi- sjedi, ne izlazi, ostavi, ćuti, dnevnik počinje...
A dok su jurile, strah. Mislim da je to bio moj prvi susret sa nečim što se zove smrt kao mogućnost. Ne znam šta bi Frojd rekao. U snu, osjećaj naglog spuštanja u liftu koji ne može da se zakoči istovjetan je tom osjećaju na sankama koje jure u plast. A ja samo gledam i gledam...

Sestra se rodila u januaru. Svi su, vele, plakali što nije muško. Svi, osim našeg oca koji se napio i častio društvo.
Ja nikad nijesam naučila da skijam, sankala sma se oprezno.
Snijeg mrzim.

Trapula za snove

Srećna sam zbog Bertolučijevog “Dvadesetog vijeka“. Srećna sam zbog benda “Sigur Ros“.
Najviše me obraduje u životu nova hrana. Nešto kao ovo, jer je sve teže naći.
Konstatujem da je De Niru mali. No, on je i dalje veliki glumac. Koji film! Tješi, daje nadu.

A drugar preporučuje bend i govori – pa ti ćeš da otkačiš, njega svi Strijelci vole, njega obožava Bred Pit! Tu sam se nasmijala. Drugar je Strijelac, dakako.

Uvijek prvo dobre vijesti. Štit od metala.
Ne znam kada ću proraditi. Još me ne grde. Radim one stvari koje niejsu hitne a ove druge, ništa. Mazohizam, majku li mu. Nije alibi, zna mi želudac.
Prehladno je. Izvirimo Zorica i ja iz gajbe, prošetamo se pet minuta, boli nos, bole uši, crveni se...Hladnoća. Ona jutra sa buđenjem u pola devet, to je tek priča...
Profesor me pita kada sam zaspala i zašto to radim sebi i onda ne treba da kukam ako me boli ovo ili ono...Ej, profesore, pređite na nekog drugog...Profesor se smiješi...

Užasava me pomisao da ću živjeti u nekom ćumezu. Samo na to sam do sada naišla. Mislim da me to najviše i uznemirava i koči u svemu ostalom. Volim ovaj stan i pogled i mir...Ima li iđe još jedan, molim tebe, što me gledaš odozgo? Bitno mi je...
Ništa ljubav i te zezalice. Navikla sam, dobrovoljno žrtvujem, samo mi gnijezdo za jedno, ne uskraćuj. Od njega zavisi sve ostalo. Jer od mira unutra sve kreće.

Olmo...

Dvadeseti vijek

Juče i danas je zaista hladno. Prvo snijeg, pa ootpljavanje istog, pa zaleđene lokve. Izgleda, tek stigla zima.
Struja nije bilo u cijeloj državi. Ha, smiješno mi ovo – državi. Ali jes nestala. I došla poslije sat vremena. Odmah su se osjetile posljedice u om malom domaćinstvu. Radila su ćebad. U zdravlje baterije od meka, fim se nije prekidao.
Bertoluči.

bez naslova

Nema predaje

Toliko je nešto čudno ovih dana, ne znam osobu koja se dobro osjeća. Da li je Saturn, da li je do vremena, nešto jes. Kiša pada bez prestanka, pomalo promijeni u grad, danas je bilo toliko hladno, da sam promrzla od kuće do škole hodajući. Dužina hodanja – pet minuta.
A tek u školi, samo što se ne ujeda, jer se vrti ova ista priča. Haos...Da ne pominjem opet tri sata u prostoriji bez grijanja...
Koliko sam promrzla kada sam uha ha dala za sve račune – to neću ni da pominjem.
Stan koji sam gledala, onaj sa kirijom od 250e – uh. Pa to je jedna smrdljiva rupa.
Trebam da radim, obaveze čekaju - nema šanse. Srećom, još nijesam ušla u crveno.
Izmišljam sebi zabave i vađenja, ali ne ide lako.
Cvilim za suncem i proljećem.

Polako

Moj život, svi dani u onoj sobi, pogled na sivo, besciljna lutanja po gradu i kafanama. I preispitivanja. Šta će biti, kad će biti, kako da promijenim, šta da uradim, zašto ovako, zašto ono...

Kad imaš dvadeset tri ili manje a sve ti govori - krenuće te tek oko tridesete, da, tada će ova magla da se raziđe- šta?

Ne bih nikome poželjela te dane. One za koje znaš da se nikad neče vratiti, da ideš samo naprijed i da nema povratka..A opet čekaš da idu,da što prije odu.

Poremećaj ličnosti

Danas su stigli telefonski računi. O, kako bi ovaj pukovnik volio da mu neko drugi piše. Sivi dan od juče samo se produžio, nije odmarao uopšte, nastavio je po starom ili po novom ili po starom.

Za deset minuta uključujem teve i gledam dnevnik jer mi je to domaći zadatak.
Mrzim i jedno i drugo.

Tja

Stalno me proganja ta misao. Onda je potisnem, umirim. do sljedećeg puta.
Nije prestrašno. Ili jeste?
Radi se o tome da sve više počinje da m muči činjenica da ništa nijesam vidjela u životu. Nijesam putovala, osjetila drugi smog i zagađenje ili miris mora i nepoznate hrane. Najdalje sam otišla do Sarajeva. Jadno.
Sad bih neke od jezika koji nijesu odavde. Bilo koje.
Ja bih i do Tirane da mi može biti. Bilo bih đe.
Ali, ne sama. More je za samoću. Putovanja su sa dobrim društvom, gdje svi imaju slična interesovanja. Moje je da gledam i da se pustim i da ne mislim. Sve je dozvoljeno.
Neću da kukam o nemanju love. Uvijek se nekako snađe i nađe.
A crkoh kako mi se putuje. Pa nagovaram okolinu, pa nađemo čak i putovanje i usklađen termin.
Ali...
Njima se ne ide busom toliko.
Meni to ne smeta. Dok još imam života, dok god miruje kamenje po bubrezima, meni ne smeta.
Gladne su oči onog uživo. Nečeg novog i nepoznatog. I moja strijelačka priroda preklinje...
Neću da gledam samo po filmovima, internetu i tuđim fotografijama.
Poznata je ona – kad imaš vremena, nemaš para, kad nađeš koliko - toliko pare, malo je problem sa kim ćeš. Jer ne bih ni da odem pa me neko sjebe, naslušala sma se takvih priča...
Tako mi se neđe ide. Jedini slobodan termin je ta slobodna studentska nedjelja...
Reklo bi se da moji kompanjoni odustaju...
Ne znam...

ništa

Tri je ujutro, alarm navijen na osam...Crkavam ali zaludu. I tako do pola pet. Taman fino utvrdim i zvrrr.

Koje su to kalkulacije. Da li ovo da mi donesu polovno iz Slovenije ili ono da naručim preko neta iz Amerike, hoće li me carina sjebati. Kažu, neće...Ili ...

B kao bunilo

I ovako rasturena sam morala da visim na predavanju od 13:00 do 15:30 u hladnojjj prostoriji....

Nije mi jasno zašto neki ljudi, da bi naglasili neke riječi, pomenute izgovaraju na ekavici?

Mućak

Sva virusna i malaksala, srećom u pratnji Zorice, pogledah jedan od stanova. To je ustvari dio stana pregrađen. To je ustvari soba dva sa dva uz koju je prišljamčeno kupatilo. Bože mi pomozi, kao samica. Pa ovo đe sam sad je rezidencija! Da ne pominjam da je dalje i da košta koliko ovo đe sam sad...