MOJmentalni_kung_fu: 3.2008.

pon - 31.03.2008

O, vremenu...

Pomjerila mi je danas drugarica sat. Nemam dovoljnu dužinu noktiju a i mrzjelo me je. I tako, sada je sedam sati, ja se osjećam onako taman fino i spremno za sve mrske akcije koje treba da odradim. Alo, sedam sati! Znači, kasniš, kasniš.

Ukradeno mi je sat vremena od spavanja. Taman sam se navikla i budila se ranije. Kad ono, uvijek nešto mora da pokvari zabavu.

Novi Arsenov album. Velika sreća. Rizikovanje trošenja poslednjih kilobajta. Što god on objavi ja volim. Još da se pojavi.

Objavio mojmentalni_kung_fu u 31. mart 2008 19:10:47 | 3 komentara

Tri nule

Stigla sam u moju gajbicu, raspakivaći se narednih dana. Ne osjećam se još uvijek dobro ali obaveze pritisle. Snimaću glupa pluća ako opet padne sistem totalno, čemu se ne nadamo.

Tri je godine od operacije žuči. Evo je obilježav kao kosovski boj. Jedan od rijetkih datuma koje pamtim. Mislim, ovo za kamen. Volim dramatiku. Ja i strasti, ja i bolesti, ja debil.

Nađoh konačno Valjarevićev Komo. Bio kod Jelene. Tako lako dajem knjige i jednako lako zaboravljam kod koga su. Kako će mi se to neđe lijepo osvetiti. Volim Komo.

Novine

I kad udjem u tu prostoriju , sve mi je odvratno. Juce sam kupila Gloriju i listala je dok su kapi infuzije polako isticale iz flase i ulazile u mene. Glorija ima biografije neke kao feljton. U Gloriji sam citala o Bet Dejvis. Glorija valja za bolnicu jer sam i onako tupljena i nesretna tamo. Uvijek.

Petoro ljudi u prostoriji. Peti je setajuci, to je sto za one koji dobijaju injekcije, mi ostali ostajemo malo duze.

Mrzim drzavnu bolnicu. Dje se lijece lijepi ljudi? Fakulteti, fensi krpe? Ne prefensi, nego tako, normalnost neka...Ova ambulanta me cera na povracanje.

Sjecam se one sobe za dijalizu u koju su ugurali moju baku da prima krv prije deset godina. Mene da je pazim. I ociju onog momka koji lezi ne pomijerajuci se. Tako je bio lijep i tako ugasen, svjestan sudbine. Sanjala sam ga mjesecima. Nocna mora. Sjecam se svega i danas.

Odrasli muskarci dolaze za injekciju. Ne gledam u tudje guze ni muske ni zenske. Ruzne su, niko ni malo zanimljiv da bih uopste gvirnula. No, medicinska sestra uvijek musko bice pita: boli li?

Lazu seronje. Pa mora da boli. Glupo nauceno ponasanje, glupi ponos, glupe junacine.

Provedrava

Eto me, dakle, u rodnom gradu od nedelje, sto je najduzi period od septembra. I jos nijesam uspjela da odem vani, u kafanu, nista...Ali bolje sam. Sto mi i dalje zelimo.

Samo lezim, doktor, lezim, malo komp. Valjda me stiglo sve. Gledam petu sezonu L word, i onda nema vise, tek ce sesta da se snima...

Kao

Bockice. Infuzija sjutra, ipak, nece moci bez nje. Iscrpljeni ste, kazu. Stvarno jesam, konstatujem. Ne mogu vise od pet minuta da visim na netu. To znaci da je stanje ozbiljno.

Kako cu stici sve, ovako zbunjena, mutna, sa glavom u kojoj odlijezu zvukovi, teskom, preteskom., temperaturom koja raste, pada, raste, pada...

Uvijek pod temperaturom uhvatim neku nocnu moru koja se pojavljuje cim zatvorim oci i modifikuje od prilike do prilike.

Ja sam u nekakvom butiku, nacerana da budem tu, a sve je preskupo i nista ne smijem da pipnem. I samo lutam po ogromnoj radnji i osjecam da se gusim...

Postic

Oluja u rodnom kraju, plovi se ulicama. Neko rekao ocu da ce Cetinje skroz da poplavi...Pitaju kad se vracam...

Jedva živa

Ne znam

Ne znam. Od kad sam došla, sve je bilo kako ne treba. Lične zajebancije mogu da se provle, dala sam naznake. Ne znam.

Od utorka bolesna, evo su konačno i krajnici promijenili dimenzije u ogromno. Ne znam imam i temperaturu. Samo mi se leži.

A više za milion obaveza i školi koje trebaju da se završe sledeće nedelje. Samo da mi je znati kako ću to, ovakva. Nijesu sitne. Obaveze.

I da, kupih majicu od dvije hiljade i ne mogu da nađem račun,a ona em mala, em pocijepana.

Šta ostaje poslije ljubavi

Poslije ljubavi
ostaju telefonski brojevi koji blijede

Poslije ljubavi
ostaju čase sa ugraviranim monogramima
ukradene po boljim hotelima

Poslije ljubavi
ostaje običaj da se bijelo vino nalijeva u dvije čaše
i da crte budu na istoj visini
Poslije ljubavi
ostaje sto u kavani i začuđen pogled konobara
što nas vidi sa drugima

Poslije ljubavi
ostaje na usnama metalni okus promašenosti
i adrese pozajmljenih soba od 4 do 6

Poslije ljubavi
ostaje rečenica – dobro izgledaš ništa se nisi promijenila,
javi se ponekad
imaš još moj broj

Poslije ljubavi
ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali
poslije ljubavi,
ostaju melodije sa radija koje lagano izlaze iz mode,
ostaju tajni znaci,
ljubavne šifre,
ostaje tvoja strana postelje
i strah da će neko iznenada doći,
spuštena slušalica kada se javi nečiji tuđi glas,
hiljadu i jedna laž.

Poslije ljubavi
ostaje rečenica: „Ja ću prva u kupatilo"
i odgovor: „Zar nećemo zajedno?"
„Ovaj put ne"

Poslije ljubavi
ostaju saučesnici,
čuvari tajne koja nije više tajna,
ostaje laka uznemirenost kada u prolazu udahnemo
poznati parfem na nepoznatoj ženi.

Poslije ljubavi
ostaju nepotpisane razglednice Venecije i Amsterdama,
prepune pepeljare,
prazno srce,
navika da se pale dvije cigarete istovremeno,
fotografije snimljene u prolazu,
zagubljene ukosnice,
taksisti koji nas nisu voljeli
i cvjećarke koje jesu.

Poslije ljubavi
ostaje povrijeđena sujeta.

Poslije ljubavi
ostaju drugi ljudi i druge žene.

Poslije ljubavi
ne ostaje ništa . . .

Arsen Dedić

bez naslova

Konfuzni, ja bih nazad u krevet

Zaboravila sam rumenilo, izgledam kao rođaka smrti. Kako podnosite promjenu vremena ovih dana?

Sinoć u Kulturnom centru - veliko ili malo k???, Ang Li i ”Požuda, oprez”. Uf. Moglo je to mnogo, mnogo bolje. Odličan kostim i muzika i fotografija. Razvučeno, predugo. Do 23:15 a počelo u 21:00. Ako se bunim na trajanja, onda, eto kakav je film. I nijesam plakala na kraju, a trebalo je.

Konstatujem

Inače me ubi vrijeme. Elementarna nepogoda. Snijeg će. Jebena tri stepena. Pokisla sam danas. Ali zvala more u Amfori.

Konačno

Da, totalno me je puklo proljeće. Uspjela sam da odem i do mora. Bio je to jedan od najljepsih dana u mom životu. Vjerujem da su se u inkubatoru neke stvari u mom mozgu bitno promijenile. Iako su svi moji sa planine, ja sam dolje na svome.

Osjećaj praznih Žanjica i omiljene stijene ispod Golubove konobe, stajanje na mjestu odakle sam toliko puta gledala u Mamulu, razmišljajući o smislu života, svjetskom bolu i raznim glupostima...Sada, kada nema nikog. Kada je top sam sa sobom. Nikad prije u martu tamo. Rekla sam da mi ne treba ništa više. Samo me ostaviti tu, po mogućnosti mi dati onu drvenu kućicu. Na neko vrijeme, pa naravno, samo na toliko, i interneta bih se odrekla. Taj mir treba osjetiti. Taj mir me je nejverovatno obuzeo, legla sam na hladni kamen i samo uživala, prvi put ko zna od kada ne misleći no o čemu. To jeste život. Možda, makar zbog toga, vrijedi živjeti.

Zanimljivo je da su jedini ljudi koje smo sretali bili rusi koji se revnosno raspituju o cijenama i razgledaju objekte na prodaju...I majstori, majstori, svuda se pravi. Hvala im, zbog njih je radila Cubla Libre i uspjela sam popiti kisjelu vodu, sjedeći u metalnoj stolici, bez sunđera. I nikad mi nije bolje bilo...

Dobro

Kao da nijesam ja. Ne vladam sobom kao inače. Dobro i loše. Ne mjerim, ne mjerim, ne mjerim.

Čim se sunce pojavi, zvoni telefon, slab san registruje i vibraciju, izvlače me, kafa napolju, gledam u nebo, oblaci se pomalo kreću, mislim da to znači kišu. Ali je tiho i mirno, trg je veliki. Gledam u nebo. Voljela bih da sam sama. Niko u tom trenutku ne treba, previše sam i sebi.

Neka je čudna faza, svi me hoće, jure, zovu...A meni treba energija za sebe. Sebična energija koju škrto dijelim.

From the primordial soup
Out of the dim and the bloom we came
We are animal
By any of the name

From the primordial soup
Out of the dim and the bloom we came
We are animal
One on broken chain

I need to cut you out of your cave, man
I need to let you out of your cage and set you free
If tonight's the night
I'm gonna show you I ain't got no game playing

Out from under a rock
From a prehistoric sea we crawled
We are animal
Animal one and all

Out from under a rock
From the prehistoric sea we came
We are animal
Animal, one unbroken chain

I know what you're searching for
I pray that you find it on the instinct
I, I don't need you hurt in, boy
Animalistic

I need to cut you out of your cave, man
I wanna let you out of your cage and set you free
If tonight's the night
I wanna show you I ain't got no game playing

I need to get you out of your cave, man
I wanna let you out of your cage and set you free
If tonight's the night
I wanna show you I ain't got no game playing

If you call out tonight
And hear the call of the wild reply
You are animal
Animal not so deep inside

If you call out in vain
Everyone of us's just the same
We are animal
Dare not speak its name

I know what you're searching for
I pray that you find it on the instinct
I, I don't need you hurt in, boy
Animalistic

I need to get you out of your cave, man (primitive)
I wanna let you out of your cage and set you free
If tonight's the night
I wanna show you I ain't got no game playing
Primitive love for me

I need to get you out of your cave, man (primitive)
I wanna let you out of your cage and set you free
If tonight's the night
I wanna show you I ain't got no game playing
Primitive love for me

Spavaj sa anđelima

Sad

Kako sam poluđela, ovo nije normalno. Ako znam šta mi je, bog me ubio. Voz me pregazio.

Kakav ludački dan u školi provedosmo ja i gumene mi čizme. Kiša još ne prestaje, srećom je grad prestao...

Pit, i to je proljeće

Samo što sam izašla sinoć, počeo je da pada grad, iz čista mira. Niko ga nije provocirao, niti je taj dan padala kiša ni ćuskije, ni mandarine, ništa. Malo kasnije se to pretvorilu u užasnu oluju, pa je grmjelo i nestala je struja, kao i signal mobilne mreže kojoj pripadam.

To je ođe tako. Bog se dobri na nekoga ražljutio. Ne ovaj put na te iz pjesme. A ne znam ni na koga.

Olujno je i sada, niko iz Podgorice neće ići u školu a ja moram, jer sam ođe i profesor kaže da ipak dođem. Đavo ga nosio.

Vani se napravio sloj po asfaltu od onih kuglica od grada i vidim da ljudi lagano gaze po tome, a grad i kišne kapi udruženo i dalje padaju.

Hajde da ludujemo

Danas me tako piči adrenalin ,da sam se prosto uplašila. Da li to znači da se konačno oporavljam? Dobro bi bilo da je tako.

Čudan je ovo grad. U jednom danu izmijenjaju se sva godišnja doba i na kraju sam samo samljevena, pobrkana.

Subota i noć

Opet mi je nešto loše. Izmučena spavala od sedam do pola deset i šta sad da radim...Ono što treba ne mogu...

Cetinjanu su završili sa provodom, u ponoć se gasi muzika. S obzirom da je prekoputa mene najfensi kafić za seljake, tih nekoliko sati je ubitačno...Zanimljiv je muzički miks narodnjaka,zabavnjaka i roka. Opasni su, da se ne bi ko slučajno uvrijedio. I taj narod, koji svakog vikenda dolazi u tu rupu sređen tip top, bez obzira na temperaturu i vrijeme. Btw, danas je užasno, samo što snijeg nije pao. Sve ista muzika trešti, sve isti ljudi, malo je ovo mjesto...

Kažu, mora se narod provesti...E jebem ti takav provod. Ili je to alibi za smuvavanje.

Momenti

Na narandžastoj garnituri ja, pokrivena crno bijelim toplim ćebetom, sa računarom na krilu, gledam film. Pored je plavi jastuk sa ovcom pod crvenim kišobranom. Kao da je živ, pravi mi društvo u gledanju filma. Francuski je, neloš, za sada.

Otvoren je prozor, treba vazduha. Napolju pada kiša, kapi udaraju u krov, tačno iznad mene. Čuje se i voda koja silazi niz oluk.

Glupi i obični, kakva sam i ja sada

Evo me, kao prava baba ležim i u polutami slusam Nick Cave-a, narezao dobri kolega sa faksa.

Preživjeh nekako. Od srijede sam umirala, dakle i nju uključujući. Bačeni dani, a takvo luksuziranje mi nije dozvoljeno. Danas sam umirala u školi.

Da, moram da počnem da pišem. Tri strane se ne računaju. Moram, nema više izvlačenja, ponovo će početi da viču na mene. Moram.

Kako je ružno morati ono što voliš. Kao kad ti prisjedne najdraža poslastica.

I tako...

Došla je Zorica, pazi me i Ivana. Upravo je donijela pomorandže i sok neki. Jutros sam pokušala da funkcionišem, izašla, popila čaj i konstatovala da mi treba krevet. I pala u isti. Spavala...

Dusty

Just a little lovin'
Early in the mornin'
Beats a cup of coffee
For starting off the day

Just a little lovin'
When the world is yawnin'
Makes you feel wake up feeling
Good things are coming your way

This old world
Wouldn't be half as bad
It wouldn't be half as sad
If each and everybody in it had, yeah

Just a little lovin'
Early in the mornin'
That little extra somethin'
To kinda see them through

Nothing turns the day on
Really gets it dawnin'
Like a little bit of lovin'
From some lovin' someone like you

This old world
Wouldn't be half as bad
It wouldn't be half as sad
If each and everybody in it had

Just a little lovin'
Early in the mornin'
(Just a little lovin')
(When the world is yawnin')
Just a little bit of lovin' ah
Oh, in the morning
Nothing turns the day on
Really gets it dawnin'
Make a little bit of lovin'
It's so good, it's so good

Samo slušam ovu i onu Cave-ovu od juče. Nijesu baš spojive ali prijaju. i opet će tako biti dok mi skroz ne dosade.

Želudac me razbija, nije odavno, raspitujem se u sebi za uzroke. Šta li je isplivalo i počelo da grize sluzokožu...

Trebalo bi ovih dana da naiđu rođaci i neki mi moji roditelji, pa sam usisavala i pokupila i paučine. Jebem li ga, Ivana ih viđe, pa kad već znam da postoje, neću da znam za njih.

Vrijeme se tako ludački mijenja a to na mene žestoko utiče. Pa mi se čas spava, pa boli glava, ja sam užasni klimakteričar u tridesetoj. Sunce, kiša, vjetar, vrućina, sve u jednom danu. Uh.

Vatrena lija

Nick Cave & the Bad Seeds

People Ain't No Good

People just ain't no good
I think that's well understood
You can see it everywhere you look
People just ain't no good

We were married under cherry trees
Under blossom we made pour vows
All the blossoms come sailing down
Through the streets and through the playgrounds

The sun would stream on the sheets
Awoken by the morning bird
We'd buy the Sunday newspapers
And never read a single word

People they ain't no good
People they ain't no good
People they ain't no good

Seasons came, Seasons went
The winter stripped the blossoms bare
A different tree now lines the streets
Shaking its fists in the air
The winter slammed us like a fist
The windows rattling in the gales
To which she drew the curtains
Made out of her wedding veils

People they ain't no good
People they ain't no good
People they ain't no good at all

To our love send a dozen white lilies
To our love send a coffin of wood
To our love let aal the pink-eyed pigeons coo
That people they just ain't no good
To our love send back all the letters
To our love a valentine of blood
To our love let all the jilted lovers cry
That people they just ain't no good

It ain't that in their hearts they're bad
They can comfort you, some even try
They nurse you when you're ill of health
They bury you when you go and die
It ain't that in their hearts they're bad
They'd stick by you if they could
But that's just bullshit
People just ain't no good

People they ain't no good
People they ain't no good
People they ain't no good
People they ain't no good at all

Tako logičan je svijet?

Hvala dragim Jinx-ima za naslov. To mi je palo na pamet. Pitam se je li ili ne, ali, opet sam sanjala ružno, probudih se u deset iako je škola u jedanaest, to jeste čudno. Danas je trideset godina kako su moji roditelji u braku. Upravo sam zvala jedno, pa drugo, i čestitala im. Poslije šest, kada izađem iz škole, neću se sjetiti, pa zato. Trideset godina. Znam kakvih. Ovakvih i onakvih. Kažu, to je normalno. Danas se slavi i čestita. Cifra je to. Ne znam da li je bilo isto ovako tmurno i vjetrovito. Na fotkama su se svi smijali. Jebi ga, smijanjeje za fotkanje. Ima poznata fotka tog heroja partizana, koga su fotkali pred strijeljanje, i on se smije. I napisa pokojni Vaso Milunović - nešto u stilu 'Bilo je još heroja ali nije bilo foto aparata'...Ne znam zašto, ali to mi pada na pamet. Ne, oni su se sigurno smijali i poslije. Ipak je to dan vjenčanja. Ja sam sigurna da neću provesti trideset godina u braku. Jebi ga. Znam. Znam. Jer tako logičan je svijet.
Objavio mojmentalni_kung_fu u 4. mart 2008 10:24:40 | 4 komentara

Sada, kada tipkam blog !

Ne znam šta se dešava. Fino istipkam u wordu, odredim novi red i ostale zezalice, a tamo, kad pročitam, kao da sam to radila lijevom nogom. Niđe novog reda, niti ičega. I sitni font. Nemam pojma zašto!!! Veličina dvanaest, ali zaludu. I ne pojavljuje mi se ni ona paleta kad tipkam direktno u editoru, samo za upload slika, i objavi post i to je to… Ko mi je kriv što pišem na meku, je li? Sad je i četrnaest veličina slova.
Objavio mojmentalni_kung_fu u 3. mart 2008 19:27:38 | 5 komentara

Jurim

Zapalila sam se za Fasbindera. Tako me hvata, u talasima, razno zapaljivanje. U suštini sam jedna budala. Valjda sjutra nabavim još jedan film, onda i ostale. Bilo bi dobro. Mrzim opsesivnost. I upražnjavam je regularno. Mazohizam, takođe. Kako da narezujem na meku, učim. Jurim programe, iščitavam, gnjavim okolo. Platila bih za ovakve dane. Kakva ljepota. Radujem se ovom proljeću, navijam za njega. Moje najnovije proljeće. Prošle godine, u ovo doba, letjela sam a ne hodala. Paperjasti oblačići sa kojim sam se družila. Neka bude makar tako i ovo, neću kukati. Sada sam na zemlji. Još kad bih znala da podesim da ne bude ovako sitno...
Objavio mojmentalni_kung_fu u 2. mart 2008 20:13:18 | 7 komentara

Hop

Još u krevetu. Trajaće koliko mi treba da napišem ovo. Dakle, kad kliknem na 'objavi', ustajem, spremam se i vani. Bruji vani. Fin je dan. Svi piju kafu. Pokušaću da nađem fino mjesto i prepustim se suncu. Skairala sam da me to fino radi. A sada me samo to radi. Ružan san ostavlja glupi osjećaj u želucu. Još gori kad ne znam šta sam sanjala. Koliko smijeha vani. Ustajem.
Objavio mojmentalni_kung_fu u 2. mart 2008 11:52:14 | 3 komentara

Jutro!

Buđenje u deset poslednja tri dana. Šta god da je , dobro je. Mislim, u mojoj glavi da dovodi do toga. Računajući da sam zaspala u tri. Sivo je jutros. Zaboravila sam na kišu, kad, eto je. I ne smeta. Samo sam zaboravila i na to da ujutro može biti tiho. Dakle, kiša pada i sve terase koje su u glavnoj ulici, đe je I moja gajbica, prazne su, sklonjene. Nema ljudi, ne čuje se ona prijatnja bruja ispijanja kafica i tako toga. Kad je tako u glavnoj ulici, zamislite tek ostalo. Sve je tiho, tiho, tiho. Juče ujutro me je tako probudila Oliverova pjesma, prijalo je…Pa sam u istom I ja pila kafu I gušterisala. Pola sata prije škole. Zaboravila sam kako da u word-u neutrališem ovo I da postane normalno malo i. A mrzi me da prepravljam svuda.
Objavio mojmentalni_kung_fu u 1. mart 2008 11:00:46 | 0 komentara