MOJmentalni_kung_fu: 5.2007.

čet - 31.05.2007

Ma nista...Bih da se bebim. Jesam li se bebila kad sam beba bila?

Deset malih crnaca, devet malih crnaca...

Kisa se ne sali. Taman sjutra i haljinu da kupim, da pokazem ja njoj, bezobraznici...

Crnci meni u glavi kolo igraju. Brufen. Mirise na grip.

Pet sati kod frizera, stiglo me, moralo se. Sad sam plavlja ihaj, palo mi na pamet. I kad prodjem pored ogledala, slucajno pogledam, ne poznajem onu tamo. Skroz nesto drugacija.

I naravno, sve u poslednjem momentu. Nije mi zaludu ime to koje je.

Konstatujem da se u maju druzim sa kisobranom koliko svih ovih nekoliko mjeseci.

Objavio mojmentalni_kung_fu u 31. maj 2007 0:43:00 | 6 komentara

Meni su otvorene oci, ali oni nece da se vide

Tu, blizu. Bilo u novinama, veli komsiluk – divna, mirna familija, dobar covjek.

Dakle, tukao ju je godinama. Kako i koliko zna ona, znao je on, znaju njihovo troje djece. Izgleda da je ovog puta malo pretjerao. Zena nije dolazila na posao sest (!) dana. Neko se zapitao kud je i kako je? Ma, hajte. Mirna, fina, familija. To je sigurno muz mlati, nista drugo nije u pitanju. Djeca su na studijama, nma ko da mu smeta.

I onda je dobio metke u ledja. Izgleda da joj problem nije bio ni kontinuirano batinjanje, njeno zarobljenisto u stanu, nista. Srodis se sa svim. Sveto dvojstvo – mucitelj i mucena. Nego joj je rekao – sjutra cu te ubiti, prekosjutra ce ti biti sahrana, cisto da znas. Mislim da ce biti lijep dan.

Moze da bije vise od dvadeset godina, moze da uz to sigurno maltretira djecu, ako nista, dovoljno im je da ih gledaju.

Manijak sto je maltretirao. Zena koja je dopustila da joj se to desava toliko godina. Zena kojo je lakse bilo ubiti, nego pobjeci i razvesti se. Lakse je u zatvor, nego postati raspustenica, strahovati od njega. Ima i osnove, ali je i iracionalno u pitanju. I iracionalno se lijeci.

Ali, komsiluk. Izgubice se u njihovim ocima slika mirne, fine, familije. Razvod je, ocigledno, bauk veci od ubistva. Htio on nju, pa ona njega...

Dje to zivim? Dvolicnost, gluvoca po potrebi. I trpi, trpi, jer, sta ce reci svijet, zaboga. Ne razvodi se dok ne dodje preko glave, dok ne potones sasvim. Onda pucaj.

Kazu, otisla je u bolnicu poslije toga. Nije bilo dijela tijela koji nije bio crn od modrica, batinanja. Osim glave. Ona se vidi.

I tako. Ona iz jednog u drugi, zatvor. Makar bez modrica. A ta djeca, kakvi ce ljudi biti? Kakav pakao su prozivjeli do sada, mislim o tome...

Gibonni-sanje

Osjetila sam smoki potrebu, pozvala sam oca telefonom, donio je dvije kesice. Pojela sam dva smokija. Prasnjavi kaze da slusamo tijelo, da dajemo sto trazi. Tako sam se i ja smokisala. Ne mogu da mislim pa ni da pisem. Ne mogu jer me i dalje boli glava od danasnjeg bockanja.

Radnje

Ne volim nasilna budjenja. Posebno u 11, ako sam zaspala oko 6. I onda radi, radi, dosadne, za zivot stvari. Nego, valjda mi je dosta nocna smjena...

Jos me drzi anestezija. Dva komada danas. Kazem chika doktoru, svako je od necega junkie...Necu da me tu boli, naj mrzim bol koji ce me iznenaditi, na zubarskoj stolici. Igla je ok.

Razmisljala sam, do kje proces trajao, kako bi bilo lijepo anestezirati mozak. Na pola sata samo.

Mjau

Pominjala sam ranije sestru od ujaka, cetiri godine ima. Cudoviste. Braca od 16 i 19 godina, ona mezimica. Zivi na selu, pa je i divljakusa. Razmazena divljakusa, to je ozbiljan problem.

`Aha` - iskulirao je on. Mala uvijek pravi zezancije, nije vise zanimljivo. Zatvorila ga u sobu, pa sta.

Krene on da oslobodi zarobljenika, ali ga u sobi nema. Cuje se i dalje. Sad vec krenuo u potragu, vodjen mjaukanjem.

Sebi

Prosle godine u ovo doba. U parku. Kosa nije bila pustena, vec u konjskom. Ali je vrijeme bilo isto, majica crvena ista i dan ovaj, neradni svjetski.

I bilo je pred kisu. Kad bih se potrudila, nasla bih ga, ovjde ublogovanog. Necu.

Ljepsa sam - ego plese, pravi okrete, naginje se mazno nazad. Znam sebe sasvim, iznutra sam jos i najljepsa, u odnosu na tada. Oci ne lazu.

Danasnja i od te nedelje. Na istom mjestu. Skapirala sam tek kad sam dosla kuci.

(S)misli

Cudan san, u fazonu Natase Kampush. Na moj nacin. Ne znam odakle to. Pomislila sam skoro kako ce dobra film od toga da ispadne. Kad ono, Maja Pelevic vec odradila dramu za nase trziste...Bilo bi zanimljivo pogledati.

Cesto mislim na nju. Umije li zivjeti, kako joj se cini svijet, sanja li otmicara. Poznato je da zatvorenici nekad naprave sranje, ne bi li se opet vratili unutra... Do kad ce biti cirkuska atrakcija? Ugojila se mnogo, pokusavajuci da nadoknadi propusteno...

Crno nebo, velika grmljavina. Razlog za gasenje lapice. Ciscenje pomenute magicnom krpetinom. Znam da je zahvalna.

Iz stomaka

Postajem shizofrena. Bicu takva dok se ne razrijesi. Vise – manje. Neka sto imam razlog, nego i pomagace da bude gore nego sto treba.

Da li ce me mature tudje uvijek sjebavati, podsjecati...Koliko ne zelim da si mi rod. Koliko zalim sto sam tvoja krv. Nijesam birala, nijesam birala, nijesam birala.

Jos samo malo, kad se uporedi s tim koliko poslije ostaje. Mrva, u odnosu na zivot.

...

Kategorija: teshka

`Ajmo napolje da pusimo`. U stvari, hocu na vazduh, hocu u vjetar. Hajdemo negdje.

Kisa, ne jaka, lijepa. Setamo. Poneko prodje. Vec je kasno, nema prolaznika, a i ovo nije centar grada. Setamo. Klosharski, pusimo hodajuci. Kad sam bila mala, sestra od tetke, opasni rebelion, dakle i pusach, tada, rekla je: zene ne puse dok stoje ili idu. To je ruzno.

Pojacavaju kapi. Sklanjamo se, eto nas na stepenicama ispred zatvorene radnje. Sjedimo. Neka prica, svjetski bol i mi u njemu. Velike istine, cvorovi. Pominjano ludilo.

Nijedan covek nije ostrvo, sadrzan u sebi ceo; svaki je covek komadic kontinenta...svaka ljudska smrt okrnjuje i delic mene, jer nisam od covecanstva izuzet: i zato nikad nemoj slati glasnika da saznas za kim zvono zvoni; jer ono za tobom zvoni.

...

Sta reci...

Vec sam u nekoliko navrata prikazivala moje mjesto od zlocina, ali sad, oficijelno, trazila je Sanja@.

Sve sto je na stolu, treba mi. Kao podsjetnik sta moram, sta inace radim, o cemu da mozgam...Pa zasto uzimati pa ponovo donositi? Gubljenje vremena ;). Dobri mi alibiji, sta cu kad majka ovakvu rodila...

I soba i glava

Cijeli dan veliko nista. Ja. Mislimda se to zove prilagodjavanje. Na `dom`. Hahah. Stvarno mi je smijesno.

Docekao me je digitalac juce. Vec sam pomislila da ga nikad necu opet dobiti. Tri mjeseca su ga kao popravljali, da bi mi sad dali novi.

Toliko sam indiferentna, nijesam ni otvorila kutiju. `A dali su ti i novu garanciju`. Jebala ih garancija, djubrad neodgovorna.

Ne pamtim da sam ikad bila u ovom stanu samo sa roditeljima. Tako danas. Nocas.

Umjesto utisaka nekih, plus reminiscencija

Konacno sam se malo pribrala. Ili je poceo da djeluje konjski brufen pa glava ne boli. Nesto jeste. Slusam Gibonia, nijesam for ages, i razmisljam.

Ovog puta mi je povratak jako tesko pao. U svakom smislu. Ali sada cu se baviti samim putovanjem. Vrijeme je zezalo, desetak kilometara sunce, pa vruce, pa kisa, grmljavina, ja se smrzavam. Onako kao kokoska kljucam, niti budna, niti spavam, uz muziku sa mp3 plejera. Nedje kod Novog Pazara se napunio bus, raznoraznim. Nijesam rasista, nista slicno, nego mrzim smrad. Dokrajcila me starija Romkinja koja je sjela iza mene. Kako je vrijeme prolazilo, postajalo mi je sve mucnije i mucnije. Uhvatih se kako razmisljam u sebi: neces valjda sad da se ispovraces u sred busa, nijesi od cetvrtog osnovne...Au, cupavo je bilo. Sve, sve, ali ljudski vonj, miks ko zna kakvih mirisa, to je meni nepodnosljivo...

Ono sto je bilo lijepo, jeste zelenilo, svuda. Setkam se od januara bukvalno stalno, sad je priroda u zenitu. Tako da se lijecila posmatranjem, u pauzi izmedju pospanog kljucanja.

Tesko mi je bilo da se probudim, da odem, da ostavim. Sad definitivno ne znam za dje sam.

...

Kisa, jesen, test

Trosim energiju iz crnog fonda. Izvlacim je iz pete, otvaram koverat na kom je napisano: emergency only.

Kao da sam spolja neko drugi. Namjestila mi se fina igra, bas. Jel se smijes, ti gore?

Slijede jagode sa slagom, James Bond najnoviji - ne moj izbor, i Secretary - James Spider, da, moj izbor.

Ne pisem? Evo sad.

Bilja je dosla zbog kozmetickih tretmana lica. Da ukloni bubuljice i tako to. Neka baba koja je uljepsala mnoge, velike preporuke, cuda razna. Sanju je preporodila, vidjela sam je, znam.

Ode Bilja, kaze, jedva sam izdrzala, mora da se koriste nekakvi losioni, preparati, ovo, ono.

Ja u pms - u, pa mi lice buknulo, onako sa strane, uvijek tu i tako. Hm, pa da probam, ajde, vjerovatno ce meni trebati samo jednom da odem, nijesam one, nemam njihove probleme.

Ajme, majko. Zakoracih u neki drugi svijet. Kad bih se sjetila naziva onog filma ili atmosfere iz onog drugog, tacno bih opisala. Ovako, idemo pjeske, polako.

Baba ima mnogo godina. Manje od sto ali vise od sedamdeset. Jedva se krece, kosa joj je crna crna, ima veliki stoma i debela je. Obucena u cno - bijelu haljinu i preko nesto providno. Crne cipkane carape i lakovane cipele. Njen salon je sav u nekom rokoko stilu - ako je to ono sa nekim stolicama izvujanih nogara, i gravurama na ogledalima...Plus miris, taj miris pedesetih, recimo.

Sad sam jebeni Kvazimodo, covjek slon, svi ti takvi. Zaprasena bijelim nekim njenim praskom kao mrtvac. I boljelo me je jako. I nateklo mi je lice. Mislim da sam komotno mogla i kod plasticara da me reze nazivo, samo sto nijesam imala razloga ni za ovo!!! Glupaco, debilu, avetinjo!!!

Hocu da budem ljepsa. Eto ti. Sad samo molim onog gore da ne budem grdja kad sve ovo prodje.

Sad zaista svi mogu reci da sam pametna, jer ono drugo vise nijesam. Plus sam platila.

Dala sam lovu da bi me neko mucio bez potrebe. Nije ona kriva, ja sam. Nijesu ni Bilja ni Sanja, ja sam. Samo je meni oteklo lice, samo sam ja modra sa strane. Nenene, nista mi ne govorite.

I tako, trebam ja danas na trece, poslednje klanje. Budim se, napolju nidje dana, samo neko sranje. Kisa. Nemam kisobran, jaknu, duge carape, nemam nista.

Dobra dusha me odveze na `tretman`, eto me u pozajmljenoj xxl jakni, sa kapuljacom. Lele, srecom niko me ne zna, ova spodoba nijesam ja.

Dobra dusha me vraca kuci, jos goru, jos nateceniju ,sa uzasnim bolom u donjem dijelu stomaka. Sve najedno. I ubi me od zajebancije, sto sam ispala magarac. Zene i ljepota, ko trazi vece...Nemoj samo to da mi se desi...

Veli baba da obavezno dodjem ponovo, da nije sve zavrseno, zao joj sto nemam vise vremena, pa je moralo da ide brze, pa mi sad zato tako lice, sve ce da splasne, samo treba vremena, kao i kod svih intervencija...Samo mi u glavi: sta ti je ovo trebalo, a? Jesi mogla normalno da zivis? Aha, da, bas cu doci.

...

Ja sam van forme. Odgovara mi samo jedna osoba.
Jebi ga, desava se.

Objavio mojmentalni_kung_fu u 17. maj 2007 20:27:00 | 6 komentara

1. Deligradska 2. Tik - tak 3. ...?

Izgleda otvorena sezona lova. Mada, ko zna koji je ovo put, do sada se lovilo u prazno.

A da li ce poslije ponoci ovaj nesretni narod opet pretvoriti u bundeve, lubenice, magarad?

Neke brojke, neka slova

Vidim da nijesam odavno nista napisala. Zapostavih blog. Poslovi, jos neke aktivnosti, majska zega. Nije do inspiracije, samo se potrosim i onda opet ubacim ovdje samo neki vojni telegram.

Otprilike ovako: umorna. stop. vruce. stop. jagode. stop. karfiol. stop. teksas haljinica u zari. stop.

Bolja i Sanja isle na docek Jurovizijske vinerke. Bilja putuje poslije spektakla na Vozdovac, 39 - om. Bilja me zove u 23:30. Ej, ja sam nedje izasla, pise `Opstina Rakovica`...

Sve se fino zavrsilo, zivjeli taksiji. Ali je ostala misterija, odakle Bilja u Rakovici i u koji je bus ustvari usla. Ona se kune da je 39...Hm.

Sinoc u osam, dvadeset sedam stepeni. Kaze teta sa brodica da su mi super patike. Fala.

Majusni

Drmnula me ova vrucina samo tako. Setala, lelujala, pritisak nedje u cipelama.
A sjutra ce biti jos gore.
Nema veze. Volim sunce i kad precera.

Objavio mojmentalni_kung_fu u 14. maj 2007 17:23:00 | 2 komentara

Ojha, komshije

Srecna vi pobjeda na Juroviziji :))).
Evo pocele pucnjave razne po Bijogradu :).




Objavio mojmentalni_kung_fu u 13. maj 2007 0:12:00 | 6 komentara

...

Veza

Ne mogu normalno da se krecem po stanu. I pakujem se. I Bilja isto. Otac vjezba. Otac juri kondiciju. Otac trci po cijelom stanu!!! Ako idem u kuhinju ili dnevnu sobu, krenem iza njega, da mu ne remetim krigove... Otac trazi vagu da vidi je li smrsao.

OTAC JE KUCA KOJA SE GRADI

...a, on kaze:

"Sijaj lijevo, sijaj lijevo, jebo te bog."

"On" je moj otac, a scena se odigrava na camcu, u Cavtatu, godine i neke, kad ja, u kupacim gacicama bordo boje, sa strasnom erekcijom, veslam svog oca i njegovu njemacku koku, kojoj kroz bikini vire dlake, a ja umirem od zelje...

Ja jos ne znam da ce se "ON", moj otac, ubiti za par mjeseci, meni je lijepo - prvi put u zivotu lijepo...

...jer, tog proljeca se moj otac rastavio od zene koja me je, iz samo njoj znanih razloga, mrzjela toliko da me je cak dovela do te faze da sam i ja, skoro, poceo mrziti nju.

...spakovao je stvari u jedan jeftini, kartonski kofer, poljubio moju sestru Mirnu, uhvatio me za ruku, zaplakao i rekao:

"Idemo, sine. Ti i ja."

Uselili smo se u Kranjceviceva 9/4, stancic od trideset i osam kvadrata, gdje sam ja, prvog dana, namontirao svoj Suprahon gramofon, kupio singl Beatlesa, sa pjesmom Hey Jude, i zamolio tatu da slusa sa mnom...

On me zagrlio, pravio se da mu se svidja pjesma, a onda rekao:

"Umoran sam sine, strasno sam umoran. Hajde i ti sada spavati."

(A bilo mu je tek cetrdeset i jedna godina.)

Ujutro mi je napravio caj i sendvice sa kokosjom pastetom i ja nikad vise u zivotu nisam okusio nista ukusnije.

Otisli smo te godine na more - bolje reci, on me je natjerao, jer moje Sarajevo je meni vazda bilo prece od svakog mora.

...sad sam tu gdje jesam: pored Cavtata, u Ljutoj, sa Engleskinjom po imenu Prudance, a moj otac je toliko ponosan sto sam uhvatio koku, pa gazdi Mati kaze da je sve na njegov racun, da ce se uskoro vratiti, da ja nista ne brinem...

...i pijem Lederer pivo i strasno se bojim ( iako vec nisam junfer, jebo sam na redaljku Razu na Gorici), posto nikad nisam poljubio curu...

...vraca se on, sav blistav i lijep, a, bogami i Njemica dobra k'o dobra, hoce da plati:

"Sta je bilo?"

"Dvaput skuse, dvije salate, dvije Pepsi i dvadeset piva."

"Ko je popio dvadeset piva?"

"Vas mali."

"Jesi li ti popio dvadeset piva?"

"Ne znam, tata, nisam brojao."

"Idi, kupaj se..."

"Zasto?"

"P'jan si."

"Nisam, tata..."

"Nisi pijan nakon dvadeset piva?!"

...procice par dana, a ja cu se, u satoru, pored Prudance, probuditi od silne galame:

moj otac, s isukanim nozem, hoda po kampu i okuplja ljude u hlad, da im se ne desi ono sto se i njemu desilo, da ga je potrefio "toplotni udar"...

...placem i molim ga da spusti noz, a on mi stavlja hladne obloge na glavu:

"Ne boj se, sine, nista se ne boj - tata te, tvoj tata te cuva."

Za pola sata su stigla ambulantna kola iz Dubrovnika - htjeli su mog oca, na silu, strpati u auto, a ja sam rekao da prvo trebaju ubiti mene prije nego sto to urade...

...tata nije htio primiti injekciju za smirenje sve dok meni nisu dali "laznjak", s destilovanom vodom, a onda su ga odveli...

Proslo je tri mjeseca i ja svakog utorka i cetvrtka idem u bolnicu da posjetim svog starog. Nosim one pizdarije koje se obicno nose po bolnicama, pricam suplje rijeci covjeku kojeg volim najvise na svijetu:

"Sve ce biti u redu, tata - samo ne brini. Sve ce biti u redu, vjeruj mi."

Grli me vrelom rukom i kaze:

"Sine, samo me izvadi odavde. Daju mi stalno neke injekcije - ja ih pitam "Zasto?", a oni mi kazu: Da ti istjeramo to ludilo iz glave. "Molim te, sine, izvadi me odavde."

"Hocu tata, hocu tata..."

Glupi

Toliko sam bila krepana sinoc da nedje oko ponoci nijesam bila u stanju da odgovorim na sms.

Sanjala sam kako je moja bakuta od osamdeset godina medicinska sestra. A ja u toj bolnici pacijent. Hm.

Budila sam se na svako tri sata. Ali izmedju je zaista bilo spavanje i zadovoljna sam. Ispunila sam mjesecnu kvotu sna.

Eto me na pijaci. Cudim se. Ona sasvim renovirana. Pa, kazu, bila je izmjestena nedje skoro godinu dana. Jel?

`Kupi kod mene ljepotice karfiol, nidje ljepseg nema. A kod Vere ti je dva i po eura, kod mene je dva. Kad ti kazem.`

Stavili mi privremene navlake, jeee. Nijesu one definitivne jer treba jos to nesto da mi se lijeci. Ali i ovako je zivot laksi. Keeez.

Pogubljenichki

Fala onome nekome na Evroviziji. Sve kokosi kucne i jos poneke su u dnevnoj sobi i zajedno uzivaju u cudesnom spektaklu. To su: Bilja, Milica, majka, Vuk, Bojan. Zato ja sama u sobi, divota.

Napravila sam omiljeni obrok. Pirinac, kukuruz, sargarepa. Vegeta. Lako je meni mene hraniti. I drugima.

Toliko sam neispavana da me sve hvataju talasi vrucine od iscrljenosti. Kao da sam klimaktericna. Rano mi je, valah besmilah.

U parku jedina citam knjigu i jedina nemam drustvo. Nije bas mali, park. Lijevo se okrenuh, bebe. Desno, bebe. Pravo, iza – zna se. Bebice svih zemalja, ujedinite se. Ne volim da vidim neurednu mamu i jadna kolica. Hocu da svaki kmekavac uziva koliko je moguce.

Danas i nekog tamo dana. Devetka i sedmica...

Nadoh se u krevetu malo poslije ponoci. Uvjeravam sebe da cu zaista zaspati. Pa, tijelo ne reaguje kako treba, misli su mi ili usporene ili formulicne kao ona broj jedan. Ne valja. Ne mogu ozbiljno da citam pa uzeh stampu. Stize poruka. Nehotice, pogledah koji je datum sjutra tj danas. Deveti. Maj deveti.

Hmmm. Ima nesto. Veze me, vuce. Ma, sta je bilo tog devetog? Neciji rodjendan, sigurna sam. Majstor u zaboravljanju, na zalost. Sjeticu se prije ili poslije ali tacno kad treba, tesko. Mucim se, razmisljam ciji je. Sad cu biti fina i cestitati odmah. Ali nikog da se sjetim.

Dakle, dodje do mozga da je u pitanju dan pobjede nad fasizmom. I blink – klik. Vrati se sve. Ne samo da je datum sam po sebi `vazan`, nego je i godina zanimljiva.

Pismeni iz statistike, svi uce, ja setam. Pocinje kisa, dolazim pokisla i presrecna. Starke isprljala skroz, najdraze moje. I nije mi bitno, skroz ne.

Deveti maj, prvi poljubac. Deset godina od pocetka jedne, ipak bitne, ljubavi. I kraj je stigao, ali eto...Sjecanja...

Sunce i jos ponesto

Pokupi nas Vanja i to super ispade. Iskulirale se fenomenalno. Ja bas volim ovu rijec, iako je fensi ili sta vec. U jednoj rijeci stoji: odmorile, sklonile od mase, smirile, uzivale. Fina rijec – iskulirati.

Cak se i neka kafana pravi nova na plazi. Plus, stara zakupljena i obnovice se. Vrijeme vise bilo. Volim vodu i setnju oko jezera po brani, mada ne plivam tamo vec godinama. Ih, koja je guzva ljeti. Mami, itekako. I sad.

A prije toga: zaspivanje u 7:30, budjenje u 11:30, zubar, pa sama u parku – razmisljanje, prepravljanje djela u glavi, preispitivanje...Vidjela sam djevojcicu – ista ja kad sam bila mala. Smijesila sam joj se, i ona meni. covjek se igrao sa psom, nesto majusno. Kava i sladoled sa Jelenom. Uspjela sam da se isflekam, bas cudno. I onda ovo na pocetku. Kakvi su mi podocnjaci...

Ja kukam? Ma neeee...

To me nesto cima. Ja mislila bubreg, i to onaj bez kamena. Tja, vazda je miran bio. Nene, kucni ce doktori, to ti je refleksni bol od jajnika ili sta vec. Opa, zanimljivo. Uglavnom, kao trudovi, kad bih ja znala kakvi su. Na nekoliko minuta cimanje, krepavanje, onda mir. Zanimljivo. Uz sve to, ja pisem! I slusam Ninu Simone.

Kupila sam Kosmopolitan i Joy, doslo mi. I nosila pink koznjak, iz doba proslog. Doslo mi.

Nije frka ako se ne pojacaju, bolovi. Sto volim da trpim, jao, to obozavam.Ujutro idem da vadunjam nalaze.

Samo u glavi danas, setam. I vodu gledam.

B kao ovca

Koji haos u sobi. Nece sam da se pospremi. Ko mu kriv, na mene ce jos sacekati. Samo ne znam sta je vise cisto a sta prljavo, koliko sam puta obukla onu majicu. Mogla bih nesto izbaciti na terasu da se makar provjetri. Dobra ideja. Prvi put kapiram da je dobro sto se ne pusi doma, jos i to da radim, ovako blesava, hmmm. Jos gore bi bilo, ako to moze.

Kisa je padala, ja sam setala. Sa rozim kisobranom. Arsen je pjevanjao – sve te vodilo k meni... Dosla sam i shvatila da sam naopako obukla majicu. Isprobavala sam neke veshove i nesto, i eto ti. To ti je sreca, Bilja ce. Je li? Meni prije lici na izgubljenost.

Ali ova kisa prija. Da sam odspavala vise od dva sata, cak bi mi probudila stvaralacke kanale. Probudila, produbila. A ovako...Blejim odje.

Cekajuci, ili ti, cudna ljudska priroda. Ja ljud.

Majka je kupila smrznute kifle, po obicaju smo se prejeli. Zato se zabranjuje kupovina dok se dobro ne uzelimo. Nema se mjere.

Uz kifle, neka prica, kod mene u sobi. Ja (ja pa ja J), Sanja, Bilja. Ponoc. Kukam o tome sto se danas desilo, preispitujem se, ispitujem njih i u krug. Onda neke druge teme, bas se mi zapricale, plus guglam i blogujem i sta sve ne...

Nestalo struje, nesto se popravlja, nece je biti do sest ujutro u cijelom gradu, izvjestava majka. Ej, pa sto nas bar nijesi pripremila. Ili mene makar...

Smrknutog lica sam otisla u krevet. Srecom, baterija mobilnog je puna, internetisacu ja sa njega. I plejer na usi, pa valjda prezivim do ujutro. Samo mi iskrsavaju razne stvari koje ama bas tog momenta moram vidjeti, mejlovi koje moram poslati...Cini mi se da stidljivo proviruje i ideja kako da zavrsim onu scenu...Bas sad!!! Jer znam da ne moze. Podmukla igra mog uma.

Nema spavanja. Osjecam se odvratno. Osjecam kako nemam kontrolu. Nad strujom danas, sjutra ko zna sta ce biti.

Sigurna sam da se Silvija Plat ne bi ubila da je bilo interneta u njeno doba. Otisla bi na forume depresivnih, informisala se, podijelila problem, dobila podrsku. Nesanicu bi lijecila chatovanjem. Upoznala bi nekog slicnog, u boljem stanju, naravno. Zaljubila bi se i februar bi postao jun. Ocigledno nije umjela bez tipa, pa bi u chateru prepoznala srodnu dusu. Gas se ne bi potrosio. Itd. I to mi je palo na pamet. Sigurna sam da bi se to desilo. Net je vrhunski antidepresiv ako se umije koristiti. Kao i sve.

Zasvijetli soba. Jupi, dosla struja u tri a ne u sest. Koja sreca, world is mine.

Skocih, trk po stanu da pogasim sve ono sto su ostali zaboravili. A sta sam prvo uradila, prije toga? Ukljucila lapicu i konektovala se.

Jos jedan dan

Ali krenulo ciscenje ljudi. Ne cistim ja, sami se pokazuju i dolazi do distanciranja...

Sve se cudim i mozgam ali zaludu. Nista ne kapiram. Samo mi je jes, blago receno, neobicno. Ista sam, majke mi, tate mi, mene mi.

Ove godine mi je deset godina mature, ove godine mi istice licna karta. Izgleda da i ovo ide uz to.

ubice me kapi

Rusted brandy in a diamond glass
Everything is made from dreams
Time is made from honey slow and sweet
Only the fools know what it means
Temptation, temptation, temptation
Oh, temptation, temptation, I can't resist
Well I know that she is made of smoke
But I've lost my way
He knows that I am broke
But I must play
Temptation, oh temptation, temptation, I can't resist
Dutch pink and Italian blue
He is there waiting for you
My will has disappeared
Now confusion is so clear
Temptation, temptation, temptation
I can't resist
Temptation, temptation, temptation
I can't resist

Rado bih se napila. Ili makar prepusila. Ali nemoguce. Zavijaju zvukovi u glavi, jos nije prosla anestezija, neka ogromna. Sve razmisljam i sebi alibiram – ako je ovo moralo, a da dobijem ono sto hocu kasnije, neka ga. Ali fuj, odvratno. Tudji prsti u ustima, ne oni koje bih ja.

Citam u cekaonici, fenomenalni Vava me opusta. Zasto nije pozivio jos koju godinu, zasto je otisao...

Mi zaboravili sta je jesen

Necete nista pametno ni manje pametno procitati odje sad, pa odustajte slobodno.

Cmizdrava. Ubila bih nekog. Cak i nesretnog papagaja koji oblijece oko mene kao avion, vrijebajuci tipke od lapice da ih izglavi. To mu je najdraze. Kaze Bilja, on ih samo stavi sa strane, ne nosi ih u kavez. Ma...

Ne znam zasto sam ovakva. Jedino vrijeme. Kisa juce, kisa danas. I vjetar. Centar grada od mene udaljen pet minuta, isle smo taksijem do kafane. Ma i juce sam bila slabo podnosljiva, znam. A zasto...Zbog vremena?!

Zaspala sam oko pet. Ne uci mi se, ne cita mi se, ne gledaju mi se filmovi. To je sve moje ucenje, ali mi se ne radi. Ne daj boze da napisem nesto mimo bloga, hahah.

Kaze Naya, Mjesec je u Skorpiji ,zato sam takva. Dakle, vrijeme i Mjesec u Skorpiji. Nije do mene. Ma...

U pola sedam idem do zubara. Juce mi se u kafani smiju kad se ja nasmijem. I kad sam nadrkana ne umijem da budem ozbiljna. A sad je to zeznuto. Izgledam kao prava seljancura sa svirulinom za vjetar u ustima. Kazu mi, ajde proturi tu cigaretu, pa da te fotkamo. Djubrad. Prezivjecu ja ove dane, hocu bas.

Eh, taj prvi, drugi maj

Kaze meni drugarica iz razreda: super, sad ce prvi maj, onda ce biti pun grad, a tek sto ce studenti sa strane svi da dodju...I onda se nesto kao radujemo, kao mali majmuni. Studentima sa strane, slucajnim pogledima, dodirivanju kose, cascavanju sa kafom ili cajem. Eh, ti studenti, eh, ti srednjoskolski dani...

Studenti nekadasnji ninaju vec trecu bebu. Pustili su stomake, celave, voze dobra auta... Glavni u svom selu. Izuzev rijetkih. Jako rijetkih.

After Budva & Spooky-jevka

Vratila sam se u 23 sata. Mislim da odavno nijesam bila umornija. Boljeli su me misisci svi u tijelu. Odakle ih ovoliko? Fizicki sam se i vise naprezala, nije nesto. Pokazalo se da je najteze mozgom orati. I tako bolna ja, u krevet idem odmah.

Sanjam svasta, ale i vjestice. Sanjam kako odlaze zubi. Cetvorka gore desno. I petica. Kazu, objasnjam sebi u snu, neko ce umrijeti. Ne preblizak ako su ti zubi. Kao, objasnjavam i olaksavam. I sanjam.

Budim se. Tri poslije podne. I dalje sve boli. Ako, znam zasto, pa i neka ga. Moglo bi se doruckovati. Doruckujem. Nesto tvrdo. Ispljuv.

I tako, radi se navlaka. Veli dr, i petica je pri umiranju, navuci i nju. Dakle, dvije navlake.

Samo nemas dvije sestice? – veli zubar. Vrijeme vise da i ja na tebi nesto zaradim, nema smisla.

Vase je samo da vam se zubi polome, veli zubar. Parodija na onu o pogrebnim uslugama – vase je samo da umrete...Blesavi zubar.