MOJmentalni_kung_fu: 8.2006.

čet - 31.08.2006

Curi...

...Zadnji dan avgusta. Klinka u meni i dalje to smatra krajem ljeta. Zbilja, ja ne znam ni kad se tacno zavrsava. Je li to vec bilo?

I tako, sjecam se kako sam sa radoscu cekala da prelistam sve skolske knjige, posebno citanku i geografiju. A tek komplet lektira za treci osnovne – cudo je bilo to za mene. I odmah na citanje...A onda prvi dan u skoli, nove farmerke i patike obucene specijalno, pa onda gledamo cije su ljepse. I da, ko je bolje pocrnio...Lijepa vremena.

Od tog vremena ostade spoznaja da je ljetu u ovo doba kraj. I glad... Prosirenja sa citanja novih udzbenika na mnogo sta...

Kuća pored mora

Kuca pored mora

Raznesene valima i vjetrom

tu su tople ruševine ljeta

na rubu napuštenog mora

i jednog izgubljenog svijeta

Ničeg nema,ničeg nema

od tebe od mene

Ostala je samo prazna kuća

malo stvari ljetovanja nešeg

na stolu novine još leže

sa nekim datumima jula

Naša ljubav sad se ruši

kao pješčana kula

Al još sam uvijek ovdje

još zagledan u more

na vratima vile

u kojoj tuga spava

a kiše su se slile

u cvjetove agava

i ljetu je kraj

Od vremena poezije i mira

ostala je samo prazna kuća

u noći okrenuta moru

sad čeka ljubavnike nove

Ničeg nema,ničeg nema

od tebe od mene,od nas

Arsen Dedic

Objavio mojmentalni_kung_fu u 31. avgust 2006 20:42:00 | 7 komentara

...

Nadam se da ti nije hladno

Posto sam spizdila jedno pakovanje omiljenog mi keksa znanog kao Fil-bi, sa velim ef, naravno, red je da napisem jos koji redak o danasnjem danu, dok jos nije iscurio.

Najpozitivnija osobina mog stvoritelja, crta koju sam i sama povukla, je da voli zivotinje. Sve. Zato ludimo od golubova koji redovno cekaju svoju porciju zita i prave zasjede na prozoru.

I tako, danas smo, u povratku iz Podgorice, navratili do azila za napustene pse. Da udomimo jednog. Tj ispala je jedna, premedena kerusha, patuljastog rasta, ne znam sto je :). A meni je bilo tako tesko dok su me sve te oci gledale, cekale da ih pomazim, umiljavale mi se...Da smo kako mogli uzeti sve njih...

Tip veli, samo cetvrtkom se uzimaju psi, poslije podne. I onda malo zamolis, malo ih castis i ok. Vakcinisano i sve po propisu.

Tako ja i Megi zavrsismo na zadnjem sjedistu. Malo je razgledala, malo mi lizala dlanove i na kraju zavukla njuskicu ispod moje butine i zaspala. I ja sa njom...

A veceras hladno, uzasno, izvadile smo jorgane, casna rijec! Ima manje od deset stepeni sigurno.

Spava mi seee. Ali nista. Ne mogu.

Cim znam da je neophodno rano budjenje, tj extra rano prije 7:00 – nema sna. Zaspala sam poslije tri.

A bez mene se u ovom poduhvatu, naravno, nikako nije moglo. Jos jedna javna porodicna nabavka. Glavna uloga :Vuk, brucos fakulteta za turizam i hotelijerstvo u Kotoru. Mamina i tatina sreca. Ode iz gnijezda u petak. Treba ga opremiti. Sve i svja. A ko tu sve najbolje zna. Naravno...ja...

Nastarije, matori i najmladje, u boj sad idemo mi. Mora se to ranom zorom. Da, sve ga zezam, operacija se zove : Opremanje Misha za Minken. Slicno onome kad mu silju paket. Ko je gledao legendarnu Djeknu, skapirace.

A sta cu, moram, Vuka radi. Vjeruje mi, ja sam mu nekakvi stilista. Napravila sam od njega malog urbanka :)). Farmerice, duksevi, tandare mandare. U petak kod frizera na ponovno posvjetljivanje kose. On, ne ja. Moj lijepi brat. Zube je vec provjerio, juce. Moj savjesni brat.

Sunce na sebi

Cijeli dan nesto igram po stanu. Vani kisa a ja setam u majici bez rukava. Nije daleko bilo ali jes inappropriate, tako nesto. Duva, zamalo da me oduva! Kad mi nije hladno, sto cu. Spremala sam sobu!

Luduju hormoni, vodi me pms. Promjene raspolozenja, suze i smijeh, a energija ihaj haj.

Gorcina, provincija, vrapci

Uvijek me neki jad koji mi je nekako blizak – sjebe. Neki jadni mali samodovoljni zivot i prikrivena zavist njegova spram mene.

Svako bira svoj put. Neki se cini laksi a na duge staze ne ispada tako...Natenane se kajes.

I ja sam izabrala onaj koji se tada cinio tezim, svima. Biti sama ali svoja, uvijek.... Hvala, kad vas vidim, dobro mi je, odlicno mi je i stremim ka savrsenom.

I ostavite me na miru, neka me mimoidju vase energije koje kazu – krivo mi je sto je njoj bolje, sto je nasmijana - sto vam se cini da sam na krovu svijeta i kad nijesam.

Mimo ovoga, oshishali su prosle godine krosnje u centru grada, da se ne bi kupili vrapci i kakili po gradjanima. Pa se sad oni nesretnici skupili samo na neka dva drveta koja su skoro neostecena ostala. I oko 18:00 dzivdzanaju i blesave se, koncert je to. A njih, veseljaka, kao mrava. Stojim i smijem im se. Svaka cast, junaci, tako treba...Skreshu se krosnje ali vazda se neke nove nadju.

Prekidamo program zbog najnovije vijesti

Bilji je lose. Sjekira se - zenski papagaj konstantno maltretira muskog. Lisice ga zivota, veli. Razmislja da im nekako podijeli kavez.

Smisli!

Spremanje za pet minuta, kava, setnja, lezerno fotkanje grada, pa nas. Stigose oblaci, cudo jedno bas, nastavljamo dalje, malo ludje fotkanje.

Ocemo li na vrh Trebjese? Ajmo. Nista cudno osim sto je pocelo bas, bas da grmi. Popesmo se extra uzbrdicom za deset minuta, kroz sumu i zbunje i tom nekom kozjom stazom bukvalno, zamalo da me nema. Dje mi je ova kondicija, u pm...Ali lakse mi je bilo jer se i Zeljka isto osjecala. Eto nas gore, dobra osjecaj, otislo dosta energije, taman kao da smo se...

U, ozbiljno stanje na nebu, malo prosetasmo onako krepane i natrag! Da, to smo odradile, ni da nas je neko cerao. Jes, velim, mocan osjecaj.

Pljusak nas uhvati u podnozju, bris u najblizu kafanu i uzivanje u ipak ljetnjoj :) kisi, na suvom.

pletely com etely ple

Oblacno je. Tuzna spoznaja da je haljinama zaista odzvonilo. Bila sam zaboravila sta su farke. A sad i kad se zavrti neka , bice to, ako se i posreci, poslednji ples...

RADIOHEAD

How To Disappear Completely

That there, that's not me
I go where I please
I walk through walls
I float down the Liffey

I'm not here
This isn't happening
I'm not here, I'm not here

In a little while
I'll be gone
The moment's already passed
Yeah, it's gone

I'm not here
This isn't happening
I'm not here, I'm not here

Strobe lights and blown speakers
Fireworks and hurricanes

I'm not here
This isn't happening
I'm not here, I'm not here

Rozi kisobran i zuti dzemper

Jes, ne mogu da demantujem priblizavanje majmunske jeseni. Ranije pada mrak, skroz na mene.

Vracam se kombijem iz Podgorice, a mrak se igra, hoce da bude dan mrak. A to je, znamo, nemoguce. Pa sta se desava? To ja zelim da kazem da je extra nenormalno sijevalo, grmjelo, varnicilo, kako hocete. Odjednom sve zasvijetli, ja pomalo uplasena i jako zadivljena svim tim. A mp3 plejer pojacan do daske, David Bowie pjeva `trembling like a flower`...Vozim se, vozim se, eto nas na magistrali prekoputa manastira Ostrog, poznatog svetilista. Cura ispred mene pocinje da se krsti, za njom i cijeli kombi. Samo ja ne. Valjda ih Bog najvise cuva kad su prekoputa Ostroga. Bila bi to dobra filmska scena, cijeli kombi se ono kao malo ustaje i krsti, nekoliko puta, kako ko. Izgleda nije bilo drugih vjeroispovijesti, malo prevozno sredstvo.

Bas mi pade na pamet a ne ubi me - bilo bi dobro:

Da sam rodjena sa vise koncentracije a manjim egom i dupetom. Manje emotivnosti, vise strpljenja.

Malo me je od ovog odvratnog dana i ludackih misli spasio omiljeni film – All That Jazz.

u ovoj glavi

Prvi put sam se tusirala toplom a ne hladno – toplom vodom. I onda zalobna spoznaja – jos malo, jos malo i ljetu je kraj...

Sjedim u sobi, za kompom a dje bi drugo, gledam film, otvorena balkonska vrata nasuprot tijelu mom. I hladna mi stopala. Traze carape. Bori se durgo najdraze mi, ljeto, kao pravi lavic. Ali, carape sam morala uzeti.

Posmatram jedan red.Lljudi. Recimo, u posti. Neki su fini, disciplinovani, zainteresovani za progres i ono sto se naprijed desava. Drugi, protestvuju, mrste se, drndaju na los administrativni sistem. Treci samo cute i cekaju. Desi se da se propusti naprijed bas neki drndavac da ne i vise remetio kosmicki poredak cekanja, u redu.

I sta ja ovo? Pa o zivotu pisem, vidi se to, jel da. Izgleda da treba biti bas to, drndavac. Ok, nista novo, ali danas, da bi se opstalo, svi su to. Dakle, treba biti ultra gega miga drndavac.

Ne znam dje je skola za to. Mene su ucili da budem fina, kulturna, postujem starije, ne preticem kad nemam pravo prvenstva, otvorim lift starijima od sebe i propustim ih unutra, govorim `dobro jutro` i `dobar dan` cak i komsiluku koji nas ne podnosi. Dobro, nijesam skroz po pravilima, ali...Jebeni srednji kulturni skolovani stalez.

Strast, pa cak i ljubav

Ta i ta, ja i ja.

Milica kaze – ako se ocesljas poslije feniranja, ne osta ti nista od frizure. Zato se tebi tako lako pokvari. Nego, samo prstima prodji kroz kosu, ona jevec ispravljena. Sto si onda placala feniranje.

Ne zna ona kako nemirno ja spavam. Dje da izadjem bez cesljanja, uplasicu sugradjane.

A ima jedna teta, ovdasnji oridjinal, sa drecavo narandzastom kosom. Frizura uvijk, oduvijek, natapirana i tip top. Pa kazu, ona nekako cudno spava da bi totako bilo i svaki dan ide na popravku iste...Hm, visi joj glava pored kreveta? I teta voli sesire, kao i ja. Ima neki svoj stil, skromno cu reci, cini mi se imam i ja ;). Pa, kad hoce moji drugari da mi se narugaju, kazu, postajes ista ta i ta.

A nijesu mi se narugali, nego mi komplementirali. Ta i ta je posebna na svoj nacin i ja to postujem.

Nova reklama za plazma keks. Postaje fensi plazmati se. Fensirala sam se jutros. Uz moju vareniku, all right u frizideru reserved.

Frizderavanje, razmisljanje

Ne, nije taj fazon, nije prelos, nije los, samo je ono sto mi je najgrdje, obican. Kava, jedna, druga, setnja, malo citanja, pisanja, malo kreativne svadje, pa katarziranje.

Jela sam sinoc nesto preslano i dizala se tri puta da se pojim, raslanjujem. Varenikom. Onom koja je oceva. Da, imamo mi tako namirnice sa vlasnickim listom. Moja je kisjela voda, vocni jogurt, te zajebancije. Majka obozava pljevaljski sir, dotegli svaki dan po tonu...

Inace je ne pijem, pojma nemam sta je bilo. Treci put sam je maznjavala oko 9:00. I vratila se u krevet.

A on ostao sa praznim tetrapakom. Jes, bila su jos dva pakovanja, ali jebi ga,,,

Kaze neko, Bog vidi sve. Vidi li mene? Smije li mi se? Gleda li kako se koprcam i ritam i vichem? Daleko bilo, sigurno ne vidi kad cmizdrim i mrzim i mrachnujem...

Kad se svjesno, zbog dobrog srca, izlozim losoj energiji, pa najebem mentalno, krivlja sam. E!
Objavio mojmentalni_kung_fu u 22. avgust 2006 23:13:00 | 15 komentara

Dje se uci cekanje?

Dva sata bez struje. O, koje mucenje. A taman frizerka krenula da me fenira. Da me upristoji. Lijepa da budem. Upakovana kao i sve ribe odje. Malo samo.

Frizura postaje manje bitna. Nestanak elektricne energije dominira. Baterija od lapa traje samo sat i trideset minuta. Sta onda? Kako zivjeti bez muzike, INTERNETA!

Ma mogla bih. Ali kad mi tako oduzmu, onda mi se cini da cu skonchati u praistoriji, bez dragih mi igracki, drugog svijeta i zvukova.

Ali kava mi je trebala, itekako. Ne umijem da koristim ono na plin, smotana sam, eksplodirace.

Preobrazi se!

I tako dalje. Meri Cetinic pjeva, sad sasvim u nekom jazz fazonu koji tako prija, posebno kada se desi da zivim jedan cudan dan. A njih je rijetko u tom smislu. Kom? Sama kuci.

I onda razmisljam o mom predgradju, sto ce reci, gradu dje sam rodjena. Nikad ga tako nijesam dozivljavala , kao grad. Uzas. A po difoltu bih trebalo, jel te.

Sve nekako ronim na dah, kao u onoj Gibovoj pjesmi. Samo da mi ne riknu pluca. Samo...

Kad ima energije

Juce zorom ustala, u 9:00, pravaz Podgorica, pravac kod Naje, pa zajedno pravac moreeeeeeeeee.

Becici. Kupah se na vise plaza u raznim periodima ovog ljeta, ali sad garantovano najtoplija voda. Nije najsjajnije, nije precisto, guzva je, ali nije ni lose. Toplooo. Vrelo. Ostajala sam po skoro sat u vodi, dok mi se ono koza na prstima od ruku i nogu nije skroz zguzvala. Pa sta kad je u vodi ljepse nego vanka. I jos je bila lopta pa smo se rasturali od neke kao odbojke, vaterpola, pojma nemam. Veli ovaj jedan: super brzo ucis. A ja njemu: i popila sam pola jadranskog uceci se. A volim, sto jes – jes.

Neki plazni bar skroz super. Tu sam se prikljucila nedje oko pola sest kad mije ponestalo snage za zajebancije u vodi. Malo me i grc drmnuo u desnu cjevanicu – bas me cudi od cega, hahah.

Sinoc cavrljale ja i Naja do pet ura, jedva u neko normalno doba za bus da se razbudim.

Otkrila mi Jelena super pjesmu od jedne cice, kad ona bas bas super, skinula ih ja jos.

Kad klimaks vozi

Otac: Moram mijenjati telefon, svi ovi biznismeni imaju motorolu, onu sto se rasklapa.

Ja: (Prva reakcija smijeh) Pa, ovaj, ne znam, kako ti hoces. (Ovamo kukas, majmune a hoces da kupis vrlo glupi telefon sa malo memorije, samo jer ga imaju `bizmismeni`)

I tako. Neka sto hoce da kupi glupost da bi bio kao i drugi, nego jos mene pita za savjet! Naravno, stalno kuka da nema lovu. A starom mobu nista ne fali,super je. ali, nije popularan kod `bizmismena`...

O smislu zivota i druge gluposti. Ja, ona i druge kao mi. Tja...

Volim je. Iste rijeci, koje se druze sa mnom, savrseno. Dobre drugarice sa mojim, rijecima. Prijateljice kad je dobro i gore kad je...Citajte je.

Otperjala sam.
Odskakutala kao veverica.
Čim leto u sandalama dođe,
I ja nazuh svoje.
Stadoh na štikle tanke kao igle,
Koje srcem probadaju srce.

Dosta je bilo smrtonosnih rana,
Dosta ratova među državama.
Nagutah se svakojakih pilulica,
Crne tuberoze nicale su odasvuda.

Neću više da sam ičija ruža u reveru,
Niti pojas za spasavanje.
Neću da sam rupa na nečijoj cipeli
Ni cipela koja žulja.

Dok olovku režem, šiljim,
Ne treba mi neko da kraj mene dreždi
Čekajući da na njega pogled bacim
Kao oglodanu kosku gladnom psetu.
Ne treba mi niko da kraj mene hrče
Kao hor testera u šumi
Dok tavanicu pogledom svu noć dubim.

Kao kora hleba dojenčetu
Moji sati potrebni su meni,
Da draškam desni za zube koji će nići,
Kojima ću gristi ono što grizlo je mene.

Samoću svoju neću više ni sa kim da delim.
Upoznah blaženstvo odlaska.
Sada sve svoje vreme držim u šaci,
Niko mi ga ne može komadati.

Il se prelistavam il zatvaram korice,
Il se izležavam il upošljavam tabane
Pa put pod noge daleko od Jave,
Srećicu da pecam na dokovima Mašte.

Isprovocirano

Koliko beba. Koliko kolica po ulicama. Zene radjaju sve u sedamnaest. Zene su mladje od mene. Zene mog godista jedno vec vode za ruku i guraju ta, kolica.

Samo ja ne idem uz vjetar i niz dlaku. Samo meni smetaj usva ta kolica i sve te zadovoljne face.

Blago njima kako su sretne, blago njima kako misle da znaju sve ili da znaju dovoljno.

Trudna je, peti mjesec, i saznala prije neki dan. Mrtva `ladna nije isla doktoru, sem jednom, kad doticni, s obzirom da je los ultrazvuk aparat bio i drzavna ustanova, nije sa sigurnoscu znao je li trudna. A sa prvim djetetom je bila na odrzavanju.

Je li mogla popiti kakve tablete, je li mogla pasti, je li mogla milion stvari...Koja neodgovornost, po meni. U danasnje vrijeme...

I da, dijete joj za mjesec dana puni dvije godine, ona ne radi, muz radi kao nocni cuvar i ima platu od oko 180e. Ceka da mu njena majka kupu jaknu, za rodjendan. Gleda kad je jeftina struja i tada pali bojler. Kupuje kod Kineza. Ona je sretna.

Kako pjeva Jura - Ja sam neprilagodjennnnn(a)

Bas vam je lijepa haljina. Vi ste isto kao neki hipik! Tako se tumaci ono sto se ne vidi bas na svakome. Haljinica je kul na moj nacin.

Kad ides sam na more, makar i na tri dana a ne nedelju kao prosle godine, svima si cudna biljka. Opet cudna.

Naci sobu za jedno? Ej, to je tek dugometrazni film. Prvo je nadjem kod ovih dje sam prije bila, zovem da potvrdim dolazak, kad ono – puni smo, nemaaaa.A ja se spakovala. Zovi, pitaj jos neke, dje u spicu sezone da nadjem samo za sebe sobu, nikome se ne isplati. Dakle, svijet je po difoltu zaista stvoren za dvoje, jedinka ne postoji,ako se zalomi koja budala da solira, najebace. Svuda.

Naidje tip dje su bili puni, ipak zamoli jednog cikicu koji, veli, ne izdaje...Do neba mu hvala:). Dejane, znam da citas, hvala ti ;), eto.

Naravno, skuplje, kako drugacije. Bila sam sretna i sa tim...I djed me zagleda, pogleduje – hmmm, a sto vi, gospodjice ljetujete sami. Tako lijepiiiii. Naravno da preceruje, sa staroscu sve sto je zivlje i mladje, automatski je ljepse, tako to ide...

Sta da mu kazem? Volim, chicha, svidja mi se tako...Kako mu objasniti? Nikako, eto. I dalje sam cudna ;)...

Pita me za prezime, shokirao se covjek, ispada da smo rodjaci, a on o toj majcinoj strani zna jako malo....Pa onda slijedi cijela zivotna prica..

Sta se meni sve nece desiti. I prelijepa dolje u postu prikazana, bugenvilija, koja bi me poslije budjenja prva docekala...

Jedna od skoljki...

Porast broja stranih turista je karakteristican za ovogodisnju sezonu. Koja, brat bratu, traje mozda mjesec dana, onako jako. Ali, koji je profil nasijeh stranaca? Jadan i zalostan...Ne ostavljaju baksis, izgledaju kao prosjaci, itd. Casna rijec, ja vidjela.E sad, Kotor je zanimljiv jahtasima, pa dodju i pokoji sa kintom. Po Kotoru ima butika, u jednom, Puma, radi Ivana. Zoricina drugarica a moja poznanica. Veli, crkose od posla, ali pazar nije nesto. Dodju stranjeri, gledaju, okrecu, obrcu, isprobavaju, propituju, iznosi ove, davaj im one, itd. Naravno, rijetko ko zaista nesto i kupi. Pa se nasoj dragoj Ivani smrkne kad vidi neku stranjersku facu – gnjavaza bez rezultata, na celu od turiste pise.

I, ulazi bracni par, on stariji, vec u godinama, i zenska crnka. Oboje sa tamnim naocarima, standardni izgled, neposeban. Nase radnice ih pustaju da sami razgledaju, isprobavaju sto je izlozeno. Racunaju, tako je i musterijama najlakse, posebno kad nijesu odavde, samo njuse i gledaju cijene...Zena pominje muzu nekakve Dior papuce koje je kupila u Kanu, cuje Ivana. Ko zna, mozda ova nesto i kupi. I prijateljica njihova nesto isprobava. Muskarac se zalijepi za japanke, dopadaju mu se. Poslije nekih petnaest minuta, tip dolazi na kasu, kupuje dvoje japanki, Ivana mu vraca kusur. On skida naocare, pogleda je u oci i govori: Thanks.

A Majki je skapirao neprepoznavanje pa mu vjerovatno bilo simpaticno da ih malo ishokira. Dobra fora.

glagoli sa - ing and radnja

Skinuh sa neta best of Macy Gray. Sjetih se da sam je slusala u jednoj morskoj kafani i da mi je tada bilo super. I da sam porucila espresso, kisjelu i gin tonic i da me je konobar malo cudno gledao.Sto zbog porudzine, sto jer sam sjedjela sama...I slusala ovu fenomenalnu Macy.

Games, changes and fears
When will they go from here
When will they stop
I believe that fate has brought us here
And we should be together, babe
But we're not

*i play it off but i'm dreamin' of you
I'll keep my cool but i'm feindin'
** (i try to say) goodbye and i choke
I try to walk away and i stumble
Though i try to hide it, it's clear
My world crumbles when you are not near
(repeat **)

I may appear to be free
But i'm just a prisoner of your love
I may seem alright and smile when you leave
But my smiles are just a front, just a front, hey
(repeat */**/**)

Here is my confession
May i be your possession
Boy i need your touch
Your love kisses and such
With all my might i try
But this i can't deny, deny
(repeat */**/**/**)

Here comes the rain again, falling on my head...

Ne pusta ovaj djavolji virus. Juce mi je kao bilo bolje, danas sam opet nizasta. A kisa, kako me je docekala sinoc, ne prestaje. Do maloprije i sve internet veze si bile u out – u.

Dakle, planirala sam bila da ostanem i vise ali vrijeme nije dalo. Jedan dan mora sasvim, drugi po gradu sasvim i treci migracija ka Kotoru. Bilo mi je super i vec razmisljam kad cu opet. Veli otac da licim na nekog rodjaka kockara, umro je tokom drugog svjetskog rata. Kaze, ni njega tako mjesto nije drzalo. Nema frke.

I dalje je oblacno...

Evo opet blejim u internet kafani kotorskog hostela. Da, kotorski studentski dom preko ljeta je hostel, i to jedini u Cg. Do danas su, pored drugih egzoticnih biljaka, u njemu boravili orkestar i hor, cca 130 ljudi, kojim komanduje Darinka Matic - Marovic. Au, kako klasichari piju. A kako sam ja tu imala predrasudu. Ne samo da piju, nego su uobrazeni, nekulturni - sa vrlo malo manira, da ne budem prestroga…Ne svi, ali vecina...

Sinoc su, poslije nastupa na Kotor Art-u, unijeli u hostel toliko alkohola da smo `ladno mogli otici svi do djavola uz neku vatricu. Nijesam puritanka i tome slicno, samo mrzim napuvanost.

Japanka Mari Kurata je zavrsila biologiju i u domu – hostelu je vec dva mjeseca, radi nesto pri institutu za biologiju mora. Iz Kjota je i nije gledala `Lost In Translation`, pojma nema ni koji je film, glumce i rediteljku da ne pominjem. Samo je dva puta zamalo poplavila sprat. Zaspala je cekajuci da se pirinac ohladi a voda je tekla i tekla.Slazemo se u jednom, najljepsi morski gradovi u okruzenju su joj Herceg Novi i Dubrovnik.

Bilja mi javlja kako je sinoc, cekajuci zemljotres, cijelu noc povracala. To je osoba koja se najvise na svijetu, od svih ljudi koje znam, plasi za svoj zivot. A Sanja, njena cimerka u sobi, u nedostatku mene, mirno je spavala.

Zaginusmo sinoc do kasno a ja, po nesreci, ne smijem nista da pijem. Pa sam se blesavila na suvo. Da, bolje mi je, ali nije mi jos skroz dobro. U 16:30 se vracam, idem. Dje? Domu svom? Ne znam jel to – to...

Ovo nije post, a ja sam u bunilu

|Enivej, u Kotoru sam, od jutros. Bila prije u Novom - vrlo brza tri dana, sa sve kupanjem, barkom, kisom i jeseni u avgustu...Letjela sam na sve strane a sad me izgleda stiglo.

Zove sestra i kaze - ne dolazi, ista baba koja je prorekla nesrecu na Biocu i onu eksploziju u Gornjem polju, sad je najavila zemljotres u nasem gradu, dvjesta zrtava. To za subotu. Dakle, startuje od ponoci. Ja sam mislila sjutra da krenem, ako mi ovo poljuljano zdravlje dozvoli...Hmm...Oce li baba pogoditi?

Mislim da su sinusi

Sad je i osoba Be na plazi. Valjda cu i ja biti sjutra u ovo doba. Ali gospon Avgust zajebava, krenucu u farmerkama, eto da se nadje i nesto duze…I mali kisobran, zlu ne trebao, znam kakve oluje umiju navrnuti dolje.

Bas se pitam od kog centa u mozgu zavisi da nekad napisem odje a nekad ovdje. Hm.

Glava, glava, mrzim je, velika je

Boli me glava cijeli dan. Ko mi kriv, zaspala u cetiri, jutros, a prije toga srela razne demone i utvare proslosti, ne znam odakle svi u ovoj rupi.

Napolju red sijevanja i grmljavine, red oluje, pa onda jako sunce. Sve u sat. Jebeno. Nije onda cudo sto ljudi polude.

Najnovija kucna zabava, dok cekamo da ljeto sasvim krepa – ne ljuti se covjece. Pioni i kocka, ta zajebancija. Ne pamtim kad sam se tako igrala, ima dugooo. Opirala sam se. A glava jebe li, jebe. Kud cu, dje cu - da spavam, ne ide, a i ne mogu. Onda krepao adsl, zovem help desk, vele, na nivou je cijele cg. Muka moja. Ne mogu ni da citam, koliko glava zeza…

Odigrasmo jednu partiju, ja pobijedila. Necu to. Ko nema srece, u kartama…Proglasili smo je nevazecom. One su nastavile, mene evo – net proradio.

Poslije toga obavezna lektira, Tenesi Vilijams – `Macka na usijanom limenom krovu`. Kad glava dozvoli.

...

Kisa koja mirise na jesen, opasna je. Vidjeh da se moram spasavati od nje, iz toga. Ajmo, djevojke, pokret. Kisobrane u ruke i nedje u setnju, eventualno kafa, kad se mora.

Put parka i manastira. U stvari je to crkva Svetog Vasilija Ostroskog, poznatog sveca. Ovdje svi kazu : manastir. Ali posto nema prenocista, ipak je u pitanju crkva, nauci me Sanja. Priznajem da ne znam puno o tome. Ne pamtim kad sam usla unutra, tvrdoglavi agnostik. Plus, bojim se. Mislim da sam to vec pominjala. I eto tako, prosetale do Vasilijeve kuce i do parka. Ne znam kud bismo drugo, stvarno nemamo dje. Definitivno mi treba sirina. Ako ne morska onda makar neka ulica kojoj se ne nazire kraj, neka velika rijeka i pogled, recimo sa Kalemegdana. Skromna. Tijesno mi je.

Grmi

Ko nije gledao debilnu emisiju na engleskom, preko koje smo mi mali debili prije 15 g ucili engleski, ne zna o cemu pricam. Big Mazzy- ija se vise i ne sjecam, mislim, njegovog lika, ali opet ga mrzim, mrzim. Valjda jer me vraca u one divne godine `91, `92, `93….Pojma nemam.

Uglavnom, majka je napravila pitu od sira koju ne mogu da jedem, jer mi , jelte, skodi. A Bilja je onda izgovorila famoznu prvu recenicu od gore.

Novi album Meri Cetinic sasvim prijatno iznenadjenje. Dalmoshki jazz, uzivala sam i kasnije cu. Sad sam samo malo nadrkana. Mrvu.

Subota sa krizom identiteta, misli da je nedelja

Maruska i Jerema me primaju k sebi, ako Koshtunije proglasi dzamahiriju. Ako lazem ja, ne laze msn. Tako nekako i sta god bilo.

Obican avgustovski uz promisljanja

Sjutra sa Najom put mora, na dan. Cak mi se i ne ide. Neko cudno raspolozenje, ali ne dam se. Ne moze se nista mjeriti sa pogledom poslije. I osjecajem. Samo se nadam da voda nece biti mnogo hladna. Zbilja, to je cudno ove godine, cini mi se da ne pamtim da je more hladnije bilo…

Snizenja svuda, to je opasno po zivot, tj novcanik i bivstvovanje poslije. Jer sam ja osoba koja uvijek novac pretvara u robu. Ne smijem nidje otici i nista kupiti. Dosta sam juce bila nevaljala. Ada zivjece se i poslije 50% popusta, totalnih rasprodaja i ostalih mamljevina.

Vuk jede virsle od kojih mi je muka. A Bog vozi Mercedes.

Najvise me raduje sto se ranije budim. Morska zasluga, of course. Zaspem oko jednice I jutros fino budjenje u 9:30. Mislim, mogla bih nastaviti ali ne dam, sebi. Svaki takav dan mi je dobitak.

Ciro utekao. I dalje mislim da nije znao sto cini nego je isto napravio iz ciste smotanosti.

Panika u redovima njegovih pazitelja, kako saopstiti Bilji…Mislim, jesu glupost napravili, da je ona bila doma, sigurno se ne bi desilo da otputuje u svijet…Eto, bilo mi je zao, ali sta cemo.

Kupljeni su novi, ovog puta par tigrica, jer je pater familijas bio protivu nimfi – mnogo glasni a izgleda i glupi, veli on. Sudi po jednom primjerku. Hm.

Eto ih, fotkani maloprije. Zenka stalno bi za muskim, zeleno-sarenim, a on se separatishe...

Svjezije je danas, imam nekih obaveza, obavezica, nadam se za koji dan again bjezaniji juznoj…

Generacija

Eto mene i Bilje u Sport kafeu na trgu u Novome. Priznajem ponosno da nijednom nijesam u shpicu prosetala igalskom `rivom` i `uzivala` u onoj paradi seljastva, kica, narodnjaka, raznoraznih kreatura. Predvece bi prosli jednim dijelom, ali to nije ni primaci vecernjoj guzvanciji. Ko voli, eto mu – mene nema.

Elem, eto me na mjestu koje volim i crkavam za hladnom Coca Cola-om, picem koje konzumiram jedino kad sam extra izmorena i kad je vani jednako tako vrelo. Iako je bilo vece, situacija je bila takva.

Pogledah konobara, vidim, nesto mi poznat. Stvarno lici na Gorana, druga iz srednje skole, koga nijesam vidjela od mature, davne 97 – me.

Kafic je prepun, Goran u strahovitoj guzvi, narucujemo pice, on ce navratiti kasnije.

Razmisljam kako je proslo devet godina nevidjanja. Mislim, kad prije? I gledajuci njega, razmisljam o sebi. Nije vise klinac, vidi se. A ja, onda sam i ja zena, ali, kad sam prije to postala. I onda se opet vracam na devet godina J.

- Ma ne, jesi lud, davno sam to zavrsila. A ti si sigurno ozenjen, cula sam nesto.

Eto jos iznenadjenja. Zivio je sa curom ozbiljno – najozbiljnije onda nekad. A ja, ljubav do groba. A danas smo tu, isti.

Uglavnom, vidjeli smo se jos jednom, fotkali, popricali o tom broju devet, sta se u medjuvremenu desavalo. A imalo se o cemu. Razmijenili brojeve telefona, vidjecemo se sigurno.

Goran vec par godina zivi u Novom, preselio se sasvim, izdaje apartmane i vozi harlija. Pokazao mi ga, bas J.