pet - 06.03.2009

Jedna od posveta

Toliko je duvao vjetar da sam  jednom trenutku osjetila strah. Vraćam se, idem glavnom ulicom a atmosfera filmska. Odvaljuje se grana i pada, nikog drugog na ulici, čuje je se huka...Pitam, je li ovo neki mladunac od uragana, hoću li sad poletjeti put gore. Kišobran bezbjedno neotvoren odmara u ruci. Zanimljivo, čudno, uzbudljivo. I mokra kao miš.

Za pola sata izlaženje, da se pogleda stan. I opet sjebavanja. Sad je već sitno što sam se opet komplet skvasila, ovog puta sebi ličim na mrtvaca koji hoda. Jer, mjesto koje sam vidjela izgledalo je baš kao da je neko u njemu nekada davno umro i od tada do danas niko nije ništa promijenio, niti dolazio. Ustvari,sama građevina vukla je opasno atmosferom i stanarima, prozorima, vratima, na neka davna vremena. Neka grozomorna. Neke sirotinjske četvrti u kojima je buđ vazduh koji se udiše i odjeća koja dodiruje tijelo. Kupatilo, nadograđeno, koje se sastoji od majušnog lavaboa i wc šolje i tuša pored, ogledala savladanog memlom u kojem se ipak, nije mogao sakriti moj prestravljeni izraz...Pored tebe je baba, ispod tebe je baba, ima osamdeset šest godina...
Vraćamo se Zorica i ja, kisnemo od kiše koja pada ukrivo i vjetra koji duva kako mu se prohtje. Ne progovaramo, nemamo snage.
Ulazim  ovdje gdje sam sada, još koji mjesec, možda. A možda i ne. Osjećaj sigurnosti, tranutni jer drugog inače nema, vraća me malo u stvarnost. Napolju bijesno vrijeme caruje gradom, udara u krov, a moj stančić topao i lijep širi ruke, uzima mene, preplašenu djevojčicu, u zagrljaj.
 I pitam se gdje ću završiti, ko će živjeti u onom mrtvačkom kovčegu i na šta su sve ljudi spremni učiniti drugima i koliko sami podnijeti.
Pitam se...Kad ću ovo napisati...