sre - 04.03.2009
Vedrai?
Neka što blog ne pišem, nego ama baš i ništa drugo. Samo bludim, blejim, u prazno gledam, slušam što mi govore sa mantrom – zaćutite, zaćutite. Gledam u kišu i razmišljam, gledam u djevojčicu koja gazi isključivo po ostacima snijega kog uništavaju kapi kiše. Radujem se što profesor kasni dvadeset minuta, dok ga čekam pojačavam zvuk na plejeru i vedrai, vedrai preplavljuje moju svijest anulirajući sasvim belebetanje nekih tamo.
Život mi odavno nije bio dosadniji. Ništa u stomaku, ništa u glavi, ništa u najavi niti pretpostavkama.
To ubija.
Možda je mazohističko nabacivanje krivice upravo jedina igra koja je preostala. Natezanje do krajnjih granica. Desprerate times call for desperate measures.
Objavio mojmentalni_kung_fu u
4. mart 2009 21:20:59
1 Comments: